Godine 33. čovjek je odlučio da ogledalo ostavi u špilji i svoju promjenjivost gleda u vodi. Te godine se sahranjivalo u more zbog nekakve zaraze, a svijetloplavi cvjetovi zaposjeli su sve okolne poljane. Mali, ljupki i uporni, kao da je sloj zemlje koji ih je hranio postigao neki rijetki spoj, neki koji se možda ne pojavljuje ni u hiljadu godina. Čovjek je znao nešto o heraldici i o značenju plave boje neba i mora kao simbola pobožnosti i iskrenosti. Poljane su smirivale, a njega činile ranjivim i zamrznutim. Ne bi mogao gaziti ove male plave cvjetove. Pustio bi vjetar da ih povija, da pravi nekakve sinusoide čiju je šemu pokušavao da zapamti do sljedećeg naleta. Sjetio se tada Hipparkhosa i, iz nekog razloga, marljivog rada Hansa Frankforta koji je za inicijacije u hramovima staroegipatskih sveštenika napisao da su se sastojale od pet faza: neznalačke evolucije, znalačkog uništavanja, iskustvenog rastavljanja, reintegracije razumijevanja i mudrosti integracije. To je valjda bitisanje bez potrebe za pravljenjem otpada. Zapravo, bez postojanja otpada.
Stojeći tako na ivici sa koje bi, da je pređe, ugazio u ovo plavetnilo i vjerovatno zaboravio svoj identitet, čovjek je držao knjižicu. Džepno izdanje mudrosti ispisanih rukom. “Noćobdije su jednostavno lovile noću i danas tada misle.” “Stepenice su uvijek na nešto položene.” “U sutonu je vidljivije nego u svitanju zbog navike.” “Iz malih kuća se grade velike građevine.” “Realnost se opaža svim njenim manifestacijama.” “Oznaka je neprijatelj misli.” Čovjek je čitao između drhtaja Zemlje. Njega. Tačke. Tačke u tačci. Tačke u tačci tačke. I tako, koliko ovih malih, plavih cvjetova ima. Evolucija, uništavanje, rastavljanje, reintegracija, integracija. Postajanje. Devolucija, stvaranje, sastavljanje, rastavljanje, dezintegracija. “Neznanje je malter stepenicama”.
Sjetio se Babilonske kule, pa one kod Sumera, pa one u srednjoj Americi, pa one iz predaje Tolteka, pa one Indijanaca iz plemena Tohono O Odham, pa one na Nepalu, pa one kod afričkog jezera Ngami. “Priča o Babilonskoj kuli ima koliko ima jezika.” Ove godine 33. mogao bi se neko sjetiti da svim ljudima objavi da se tog i tog dana u to i to vrijeme uhvatimo za ruke. Ljudski vrt. “Oznaka je neprijatelj misli.” Vrt svijesti.
Čovjek je napustio granicu s plavom bojom, otišao do korita s vodom i dugo posmatrao sinusoide na svome licu. “Ne treba opisivati.”
U 4 jutrom napisat ovako nesto,bravo.
Noćobdije jednostavno love noću i danas tada misle.
Ti misliš danas, a mnogi će ta “danas” osvijestiti tek sutra.
Rijetka si biljka, poludivlji cvijet, u obilju kukolja. Vjerujem da te okalila vrelina sunca i surovost relnosti koja se raskriva kada usne raspukle od žeđi žude za kapljicom vode. Vjerujem da iz prkosa držiš glavu podignutu gore, iako znaš da ono s neba je jače. Nadrast ćeš, moraš, takav je zakon, nadrast ćeš sav kukolj i stršit ćeš samotno u svojoj ljepoti, na prepoznavanje rijetkim ljubiteljima autentičnog duha.
Hmm, ne znam Goste. Potreba je čudna stvar. Zadovolji je u banalnim i neškodljivim količinama, češće a u manjim dozama, i neće eskalrati.
Nije dobro pisati u četiri ujutro, ali je bolje takvim, malim zadacima smirivati nešto što je, u ovom slučaju, bilo između nemira i mira.
Lovica zna kada se lovilo i zašto se danas tada misli.
Ne mogu ti reći hvala za komentar. Ne, da bih tebe zanemarila, nego da bih sebe zauzdala. Na ovo bi se najjednostavnije, najprostije, najnevinije trebalo zacrveniti, osjetiti stida. Ja moram da ne govorim da se stidim, jer imam obavezu sebe upozoravati zbog “onog sa neba što je jače”. Ne zbog straha, nego zbog izjave, svjedočenja o činjenici da je ono sa neba jače.
Odbacila sam kompliment, a prigrlila upozorenje. Znam ja i znaš ti. Kalilo me jeste, ali me i mazilo. Ili imam visok “prag boli” u širini toga značenja. Neznanje, odbijanje znanja je ipak postalo malter u stepenicama u ovome slučaju. Slavim, zahvaljujem i upozoravam (sebe i ko želi da čuje) na to.