Učenica: O, iluzijo, zašto me mučiš? Ja ne želim ovdje biti, ja ovdje ne pripadam.
Učitelj: Strpi se, uzmi nešto čini. Nesavršenim jezikom može se učiti o savršenoj stvari.
Učenica: Tlapnja, istinita tlapnja. Neistinita patnja. Djeca ovdje umiru, a zaista ne umiru. Mi ovdje plačemo i držimo im tijela, a oni negdje saznaju odjednom i možda brane našu ludost.
Učitelj: Što si toliko tjeskobna? Što razlažeš leptira? Svjesnost te je odabrala, nisi ništa, puno si.
Učenica: Uzmem, tako, da plačem kad osjećam, jer ne znam šta bih drugo. Plačem, učitelju, od ljepote i od straha. A onda još više plačem što sebe korim: Pa, ovo je iluzija!
Učitelj: Shvatljiva ti je ta iluzija, šta bi inače sa svojom svijesti? Kako bi znala odnos velikog i malog, jer jedino što je istina je beskonačno, a onda i veliko i malo samo je relativno.
Učenica: Ti imaš strpljenja za moje posrtaje, zašto to činiš? Nikome dobra nisam ovako jadna.
Učitelj: Ja vidim ono što ti ne vidiš. I ja sam imao učitelja i moj učitelj učitelja, pa mi je moj učitelj pričao o svome učitelju. Pa smo, jednoga dana, pričali o Učitelju svih nas učitelja. Pričali smo i o tebi kao učitelju.
Učenica: Ah, o čemu bih ja koga mogla naučiti?
Učitelj: Možda sada ne bi mogla ti, ali bi tvoja suza to mogla. Eh, koliko vremena ima kako nisam zaplakao. Plakao sam kad sam osjećao, a onda, umjesto plakanja, zapisivao.
Učenica: Zapisivao si kako si plakao?
Učitelj: Ne, pokušao sam zapisivati zašto sam plakao. I nisam zapisao. Da mi korice i listove odavde do kraja svijeta daš, ne bih zapisao zašto sam plakao.
Učenica: Pa, zašto si plakao učitelju?
Učitelj: Zar to ne znaš bolje ti, mala moja srno? Zar ti ne znaš sada bolje kako je nositi srce ispod gvozdenog oklopa? Zar ti ne znaš kako je slobodno slikati, a držati se shvatljivih pravila da ti tu sliku neko i vidi? Zar ti ne znaš kako je teško biti dijete?
Učenica: Heh učitelju, evo sada plačemo zajedno. Nismo sami, nismo nikad sami. Sjećaš li se kako si mi govorio?
Učitelj: A možda plačemo što nismo nikad sami, šta misliš o toj ideji kao razlogu? Možda plačemo što se veliki ne možemo smjestiti u ova mala tijela. Možda plačemo da bi rekli hvala. Zar ne zaplače svako kad iznenada dobije baš ono što želi?
Učenica: Plaču ljudi i zbog tuge učitelju. Nikako da tugu spomeneš.
Učitelj: Eh, tuga..
Učenica: A da mi pričaš o svome učitelju, učitelju?
Učitelj: Pa zar se to oporavljaš!? Čim si znatiželjna dobro si.
O mome učitelju.. Njega su ubili. Mislim, čovjeka se ne može ubiti, ali su odgovorni za njegovu smrt. Širio je ideje koje su oni htjeli da se zaborave među ljudima. Da čovjek treba biti odgovoran i prema svojoj moći i prema svojoj nemoći, da svrha njegovog postojanja najveću moć ima upravo kad je nemoćan.
Učenica: To nisam shvatila učitelju.
Učitelj: Kad je čovjek nemoćan, nema mnogo toga za izabrati. Ni oni oko njega nemaju mnogo toga za izabrati. To je jasna tačka moći i za čovjeka i za one oko njega, jer su distrakcije minimalne. Svi dobro vide mjesto kojem se trebaju okrenuti, oluja događaja je tada stišana i to su trenuci u kojima se tišina zamrzava. Šta će nemoćni čovjek učiniti sa preostalom moći i šta će drugi oko njega učiniti sa viškom moći? Da li će nemoćni čovjek dići ruku na sebe, da li će, s preostalom moći, bjesniti? Da li će, prihvatajući svoju nemoć, zatražiti savjet i od koga? Da li će se i u koga pouzdati? Da li će njegovu nemoć vidjeti oni s viškom moći? Da li će ga, po kratkom postupku, riješiti patnji? Da li će ga zaobići, da li će utrošiti nešto od svoje moći da ga pridignu? U svemu ovome toliko je svrhe.
Djeluje li ti kao iluzija?
Učenica: Ne učitelju. Djeluje kao knjiga u kojoj si i uloga i u kojoj je i sam pišeš.
Učitelj: Vidiš kako si to savršeno rekla nesavršenim jezikom.
Posvećeno pokojnom Jusufu
“Mislim, čovjeka se ne može ubiti…” Hjooooj, i ti imaš hertičnih ideja! :)) Ali, ako uzmemo u obzir da ti tematiziraš barem pitanje odgovornosti a ja čak ni to, onda, ipak, odbacujem prvobitnu jeresnu primisal, pošto sam ja veći heretik jer kontam kako nepravda i ne postoji već neki neophodan kauzalitet radi ravnoteža “koliko smijeha toliko plača” da se namire tuga i radost po nekim mjerilima nedostupnim ljudskoj logici. Samo, valja to izdurat'…
Čovjek ne može ubiti dušu, zna se Ko to, ako hoće, može. Šta je čovjek, ako nije svoja duša. Kontekst u tekstu je da su ljudi odgovorni za smrt tog čovjeka, precizan.
Nema tu jeresi, jeres je suprotna misao. Da čovjeka-dušu ljudi mogu ubiti, to je jeres.
Jezik je nesavršen Posebnosti. Ili je nesavršen način na koji ga ja koristim.
Sjećam se, pričale smo o tome. Moje mišljenje nije tako, ali ni ne negira tvoje shvatanje u potpunosti. Postoji stanje stvari (već određeno Određenje koje će, iz ljudskog položaja spram vremena, možda uslijediti tek u budućnosti) i postoji nepravda (kao posljedica čovjekovih loših izbora i činjenja ili i ne činjenja, u nekim slučajevima). Prvo drži taj kauzalitet radi balansa na svoje tajne, intimne načine. Drugo svjedoči o čovjeku-duši na Dan stajanja, zaokruži toj duši ljudsku svrhu. Prvo se prihvata, neki su u stanju i sa zahvalnošću prihvatiti stanje stvari, ma koliko tragično po njih bilo. Drugo, nepravda, je poziv na borbu.
A, razlikovati ovo dvoje.. to je umjetnost.
I da dopunim.. Najviša umjetnost data čovjeku kao mogućnost je etika. Ranije je ovaj Perica smatrao da je to ljubav. Pa sam onda shvatila da nijedne ljubavi nema bez etike. A etike može biti bez ljubavi (specifične ljubavi, usmjerene ka konkretnom čovjeku).
Ja sam dugo imala taj problem (i još uvijek ga imam), a upravo se tiče nesavršenosti jezika ili (moje) nemogućnosti iskazivanja nečega za šta nema adekvatnog ekvivalenta na jezickoj razini. Ne znam nešto, što je iznad jezika, prevesti u nešto što je niža kategorija, jezik, ali u ljudskom svijetu jedina moguća, jer još nismo evoluirali do komunikacije mislima ili, recimo, samim namjerama i iskustvima. Onda me neobično raduje kad neko uspije jezikom, takvim, da iskaže smisao onoga što je neiskazivo, barem da uputi na taj smisao, tako da mogu da ga sama dalje razvijam u pravcu datog konteksta u kojem ga upotrebljavaš.
“… La Semantiqe is mindfuck of the universe, where
the passive in language's deep structure means
the active in the surface structure.”
Ovo je savršeno 🙂
Imala sam ne malo teškoća, od adolescencije na ovamo, zbog načina na koji koristim jezik. Posebno u verbalnoj formi. Moje asocijacije znale su biti periferne i izrazito distraktivne za moje sagovornike fokusirane, naravno, na iznošenje, dovršavanje iznošenja svoga stanovišta. A mene bi jako svrbili ti asocijativni nizovi, tada bih ih, zapravo, i uobličavala kao ideje, a znaš kako ideja svrbi da se artikuliše. Bilo je tu mnogih mučnih situacija, a tome je, svakako, odmagala moja direktnost. Ostavilo je to posljedice na mene, emocionalne, ostavljalo je posljedice i na moje sagovornike. Osjećali su da ne pratim njihovu ideju, da je preskačem prije nego što je i izložena i pojašnjena, a zapravo me ta ideja inspirisala, samo u drugoj grani, za njih neustaljenog asocijativnog niza. Uzalud bih se trudila ukazati na tu vrijednost.
Jezička (pojmovna i asocijativna) neprilagođenost, zbog nje sam puno patila. Sad ne patim, želim biti slobodna. Ali još moram naučiti kako da iznosim, a da, istovremeno, ne uvjeravam. Jezik mi je i ekspresija mi je puna uvjeravanja. Zato bježim opštosti, i u verbalnoj i u pisanoj komunikaciji.
Hvala ti što si mi dala šansu, znači mi Posebnosti.
‘… pokušao sam zapisivati zašto sam plakao.’ I tu je sve. I početak i put i kraj – jer je plakao, jer je pokušao, jer je zapisao. I neko je vazda na početku, neko vazda na putu, a neko stigne na kraj.
(Retoricko pitanje na koje si vec dala odgovor – ako je uvjerenje pasivno stanje u dubinskoj strukturi, nije li onda nuzna, radi komunikacije, transformacija u aktivnu radnju uvjeravanja na povrsinskoj razini, ne vise ni u comskijevskom gramatickom smislu, nego vise pragmaticko-semantickom?)
Da, daleke su semanticke veze koje uspostavljas, ali ja to ne vidim kao distrakciju od teme, nego upravo suprotno: kao mnogobrojne nacine na koje si priblizavas temi. Sebi sam dala sansu da razumijem te asocijativne veze, za koje i ne smatram da su primarno motivirane namjerom uvjeravanja, vec tvojim vlastitim uvjerenjima koja za posljedicu imaju uvjerljivost bez intencionalne pretenzije na istu.)
Svi smo mi tu negdje Zlatna Izmaglice, samo je vrijeme izrazito strpljiva kategorija za nas.
Posebnosti, uvjeravanje, čak i bez intencije, prevaziđena je i nedovoljno učinkovita didaktička metoda. Tako govore knjige, ali, povrh njih, i moje iskustvo. Sistem otvorenih pitanja učinkovitija je metodologija, iako donekle sapletena neiskenošću i suzdržavanjem, bar u mome slučaju. Ali, u slavu poštovanja suptilnosti sagovornika, kanim se uhvatiti i tog poduhvata – kako taj sistem da razvijem.