Jedan je čovjek tu bio, a možda i nije bio. Ako je bio, hodao je oko ovih suvih grana. Ako nije bio, hodao je oko ovih suvih grana. Kad?
Imao je remen oko pasa i psa. Ako nije imao psa, imao je psa drugi čovjek sa remenom oko pasa. Čovjek je čitao knjigu na mjesečini. Čitao je knjigu u sebi. Ako nije imao knjigu, onda je izgovarao riječi u sebi iz knjige koju nije imao.
Ako je sijevalo, vidjela sam čovjeka. Ako nije sijevalo, sijevalo je druge noći kada su suve grane pucketale pod teretom grmljavine. I pod čizmama čovjeka sa remenom. I psom. I knjigom. I glasnim izgovarajućim riječima.
Ovo je drvo u šumi, a možda sad i nema šume. Veliki nakovanj je na poljani i na širokoj strani mu piše Hodajte za pticama i jednorozima. Tu su mlade žene kačile trake iz kose, kaže se da se ne zna zašto se to radi. Čovjek sa remenom i psom kupio je trake i trpao ih u nešto iznad pasa, nisam to mogla vidjeti.
Mahovina je bila topla i meka. Leptirovi su bili vlažni, a krošnje su se spustile do nakovnja. Krošnje su imale ruke i obmatale čovjeka sve do čizama. U šumi je bilo srebrne prašine i od noći potamnjelih osnovnih boja crvene, zelene i žute. Na psa je padala ljubičasta, a stvorenje je bilo umireno od straha.
Ako je čovjek sa remenom oko pasa stajao oko nakovnja i ako su to bili njegov pas i njegova knjiga, grmilo je kao nikad prije i tada nije bilo srebrne prašine. Grmljavinu su nadjačavale riječi, a ako nisu, kad se to desilo?
Kiša je pala po suvim granama, tada se to desilo. Šuma je uzela čovjeka sa remenom. Uzela je nakovanj, premjestila ga na drugo mjesto. Šuma je u neko od šupljih debala sakrila knjigu, a pas je ostao da miruje pod ljubičastom svjetlošću uprkos kiši.
Šta se tu desilo, osim što je sunce sušilo vlažnu mahovinu i što sam vidjela jednoroga da odlazi za pticama dublje u šumu.
Ako je čovjek bio tu i knjiga postoji.
Čitao sam nedavno da postoji sve o čemu se piše/o čemu se pisalo, tako da navijam za jednoroge i zmajeve.
Jebeš odlaske u svemir, ja bih u neku drugu dimenziju! 🙁
Mitologije i fantazije veliki sam fan..Noizy da li vjerujes u unicorns ili slicnog tipa bica? 😀 ja bih radije u galakticku federaciju ili vremeplovom se vratiti u proslost nastanka svijeta ..uzbudljivo mi je ovo 🙂
To je tačno, kolektivno pamćenje 🙂
Svemir obuhvata sve dimenzije (uče nas od malih nogu da sužavamo značenje pojmova).
Vjerujem da je sve moguće, to je odgovor 🙂
Nema štiva koje mi je blisko poput bajke, tako da.. Lako je pretpostaviti koje su moje preferencije.
(ova priča je ispričana iz položaja u kojem se ne vidi više od čovjekovog pasa, ali se mnogo više, iz tog položaja, vidi u daljinu. pokušala sam se igrati sa uticajem poloźaja na perceptivne sposobnosti, pa i određivanjem činjenica u sjećanju.)
Ono što je meni palo na um dok sam čitao je bilo ovo:
https://youtu.be/fcPWU59Luoc
A mene je ova tvoja asocijacija podsjetila na jedan dugi razgovor sa mojim drugom, fizičarem, koji je, otprilike, sumirano rekao: Svijest je pitanje samoodržanja. Energija ju je morala pokrenuti (izumiti) kao svoj specifični perpetuum mobile, jer bi se u suprotnom zaboravila u mrtvilu nepokretanja.
Fundamentalno, to može biti opisno tačno. No, ne rješava misteriju potrebe etike u svjesnosti. Energija se rado miješa (sa svim), etika ne. Očekivala sam da prepozna etiku kao izvor sile otpora u fizikalnom smislu, te da na taj način pokuša objasniti njenu svrhu. No, nije (se možda usudio).
“Svijest je pitanje samoodržanja”… čovjek bio i knjiga postoji, čitamo je 🙂
Dobar mislilac moj drug, širok. Razgovarati sa njim je veoma uzbudljivo iskustvo, svaki put, a kao mali i mlađi puno je patio jer su drugi ono što njega zaista interesuje i o čemu mora da razmišlja (da, naznačio je da je riječ o moranju) nazivali ublehama, pa i ludostima. Sada je svima zadovoljstvo kada su u njegovom društvu zbog svih tih titula, a on to tužno prihvata.
Da, knjiga postoji 🙂 Knjigu, osim nas, čita još neko. Ona čita samu sebe.