Tlocrt straha

Spuštala sam se stepenicama, strmost sam i ovoga puta predosjećala. Razmjer im je podesan za kakvog jako visokog i laganog čovjeka sa patuljastim stopalima. Pred posljednje četiri osjetno je postajalo hladnije, ali ne dovoljno hladno. Zimi sam, uz živu ritmiku pare svoga daha, satima znala boraviti u podrumu, prebirati po zaboravljenim spravama, alatkama, džepnim satovima, fotografijama, sveskama s računima, zapisnicima sa sjednica, herbarijima najmanje četiri generacije ove kuće. Preoblačila bih krpene lutke iako su mirisale na prah, smrt i neki jezivi ekosistem. Sada je bilo ljeto, a podrum ljeti značio je strah.

Pred predzadnjom stepenicom, uobičajeno za ljetni horor, sam zastala, zatvorila oči i vizualizirala ono što ću vidjeti; trokutastu blještavu žišku u povećoj žarulji koju ću spriječiti da osvijetli ćoškove sa teškim drvenim i pokojim metalnim sandukom. Ulazila sam u tu žišku do nesnosnog bola u glavi i tinjanja očnih jabučica. Nakon škripe teških, oronulih vrata, u sigurnoj tami, pogledaću na očekivano mjesto velike žarulje žaleći što sam je zaboravila riješiti vlažne prašine od zimus, desnom ću rukom napipati prekidač ne skidajući pogled sa obećanja bolnog blještavila i začut ću krck. Onda ću, da li to već činim, okružiti sa lijeve strane, brzo ali oprezno ne ispuštajući iz vida titranje svjetlosti što se pretvara u užareno malo jezgro koje mi, negdje između korijena nosa i obrva, spaljuje sve što se nađe na putu. Napipaću policu s vinom, treći red odozdo, druga kolona s desna, zgrabiti flašu i zapamtiti da se vratim istim putem umjesto da krenem ka svjetlosti kao što se utopljenici, tragično i sigurno, kreću prema prevrtljivom i najjačem riječnom viru.

Krck Bljesnulo je uz zadršku. Uđi, uđi u svjetlo. Njihov smrtni lepet, prašnjava jeza strunulih knjiga tu ne može prići. Postani žar, postani jezgro koje sigurno i uporno peče. Prva je već tu, udara o nezagrijano, tanko staklo žarulje kao bučni domaćin viljuškom o kristalnu čašu kojom će, pola sata kasnije, pojesti dobru četvrtinu vepra. Velika je i debela, uzgojena na vlažnom papiru, vuni, možda i krznu od kojeg se bivša gazdarica kuće nije mogla rastati. Crna je, vjerovatno tamnosiva sa tamnosmeđim šarama. Predvodnica je, mislim, dok hodam unazad sporije nego što more brusi oblutke i pitam se da li još uvijek stojim na onoj stepenici pred predzadnjom, tu, iza vrata.

Da, predvodnica je. I nije najveća. Dvanaest ih je, sigurna sam da ih je dvanaest. Traže najtanje mjesto na staklu da okončaju svoju užasnost, udaraju i lupaju, duboko, jako, zalijetajuće. Ovo je jezik, one govore ovim dishronim samoubilačkim udarcima po zaštićenoj svjetlosti. Ovo je šema haosa. Tlocrt straha.

I to je taj trenutak u kojem se svakoga ljeta vaga između moga spaljivanja očiju sada i moga bezbrižnog nalaženja njihovih ogromnih leševa sutradan.

Ali su najopasnije one pametne, nezavedene blještavilom velike žarulje prethodne noći. One su ogromnije od ogromnog, utovljene knjigama koje je moguće samo sporo čitati, a vole da se prikazuju na mjestima koje ću izvjesno dodirnuti.

Krila tih leptirica i debeli mozak koji ih pokreće u stanju su poluditi čovjeka.