Zabrinjava. Tipka na crvenom alarmu odavno je oglasila svoje, kasno je za kontra saveze i igru po šahovskoj ploči. Polja je manje, postojeća se šire, a na regularnoj šahovskoj ploči svakako postoje samo dvije boje.
Jedna je parlamentarna monarhija (bez ustava), druga je savezna republika predsjedničkog sistema (sa zamjenom za ustav u “Povelji prava”), treća je vojna parlamentarna demokratija (bez ustava), četvrta je religijska monarhija u kojoj je kralj ujedno i premijer (ustav zamjenjuje vrhovni religijski zakon Šerijat). Osim geopolitičkih i interesa novčanih tokova, spaja ih ili nepostojanje ustava (bojazan od volje vlastitih građana) ili fenomen surogata za ustav.
Dok smrdi propaganda novoga rata sa Sjevernom Korejom samo za potrebe poremećaja na berzama i igrama s vrijednostima valuta radi koristi za one na izvoru informacija.
Djeca i ljudi i dalje ginu na Bliskom istoku.
Geografski, Bliski istok je kolijevka objavljene ideje o jednakosti svih ljudi (ljudi su i muškarci i žene). Međusobno i pred Bogom. Prvo je međusobno i pred Bogom trebao biti jednak izabrani narod. Zatim je Anglikanska crkva izvršila prvu političku reformu religijskog Rima – papa se ne sluša, a monarh naređuje i čelniku Anglikanske crkve. Ujedinjeno kraljevstvo (Britanija) prva je od velikih svjetskih igrača priznala modernu Saudijsku Arabiju nasljednicu Wahhabi Saudije (iz 1750-te) sa specifičnom Wahhabi interpretacijom islama (Osmansko carstvo i Egipat slomili prvu saudijsku državu). Godine 1755. počeo je Američki rat za nezavisnost s ciljem osamostaljenja 13 britanskih kolonija u Sjevernoj Americi. Pred kraj Prvog svjetskog rata Velika Britanija postaje mandatar na području Palestine, odnosno širem području podijeljenom u nekoliko osmanskih sandžaka, te snažno agituje za formiranje jevrejske države na palestinskom tlu putem Balfourove deklaracije. Dvije godine po okončanju Drugog svjetskog rata Britanija objavljuje da odustaje od mandata u Palestini i prepušta to pitanje UN-u. Istog dana u kojem je okončan britanski mandat proglašena je država Izrael. Na 41 od ukupno 65 rezolucija Savjeta bezbjednosti i Generalne skupštine UN-a (putem kojih se uglavnom osuđuju izraelske akcije u Palestini) SAD su stavile veto. Haram bankarsku kamatu ukinule su samo Sudan, Pakistan i Iran od svih islamskih zemalja. U Velikoj Britaniji postoje vrlo ugledne više škole islamskog bankarstva (koncept kreiran u Saudijskoj Arabiji) koje pohađaju i nemuslimani. Pored tradicionalne nafte, veliki ugovori o kupoprodaji naoružanja čine Saudijsku Arabiju važnim partnerom SAD-a i Velike Britanije. To je dio Bliskog istoka koji zapravo nikada nije bila kolonija.
Kad su krenule sirijske izbjeglice prema Zapadu, svi su se raskokodakali o tome šta treba svijet s njima i kako treba. Onda su prozvali i SArabiju u smislu šta oni rade dok se ovamo islamski svijet pati. I naravno, kako to po običaju biva, javlja se naša žena udata za Saudijca i kaže kako Sirijci ne žele tamo već baš na Zapad. I ja ne mognem odoljeti i upitam, a kako je moguće da će ih bolje prihvatiti kršćanska Evropa od braće muslimana. Kako je moguće da se jedan musliman ne zaputi u svoju kolijevku? Naravno, odgovor je išao u smjeru da izbjeglice i trebaju biti izbjeglice. A to što su muslimani, valjda nisu po ovom ljudskim aršinima. Tako da jest sve to borba za naftu, al, brate, smrdi i ova sitna buranija nekakvom ideologijom koja nekako svu tu priču o nafti meni ‘uljepšava’ pa nekako mogu shvatit da se neko za pare poubija, al da se neko toliko postavi više vrijednim da živi od nekog drugog, to ne mogu nikako.
Čula sam nešto o tome, nešto i pročitala. Teza je ok., pitanje je da li su sirijske izbjeglice uopšte imale m o g u ć n o s t da se zapute prema Saudijskoj Arabiji? Pitanje je njihovog izbora, ali je i pitanje otvorenosti saudijskog društva za tako nešto.
U svakom slučaju, ne poznajem situaciju iz prve ruke, niti poznajem saudijsko društvo da bih pokušala iskristalisati stav po ovom pitanju. Nekoliko je faktora koji bi se tu trebali razmotriti, logičkih, naravno iz moga položaja u kojem nemam bazične informacije sa terena:
– život u Siriji je bio drugačiji od života u Saudijskoj Arabiji (institucije, civilna prava i odgovornosti, kultura, mentalitet, ekonomija, klima, …);
– sigurnost kopnenog puta prema Saudijskoj Arabiji, da li bi bio sigurniji, iako kraći, od puta prema Evropi;
– da li bi Saudijska Arabija, zbog svoje klime, bila u stanju u kraćem vremenskom periodu organizovati improvizovana naselja za prihvat velikog broja izbjeglica (u samom startu, zbog ekstremnih vrućina, nije isto organizovati kampove koliko-toliko primjerene životu u Turskoj, Grčkoj ili na Balkanu u odnosu na Saudijsku Arabiju.
Ovo su faktori koje je potrebno razmotriti pod uslovom da je postojala volja u Saudijskoj Arabiji da izbjeglice primi. Nisam naišla u onome što pročitah da su to pitanje saudijske vlasti ozbiljnije razmatrale, niti da je ta volja postojala, ali su moje informacije, kako sam gore i rekla, izrazito šture i nedovoljne.
A to oko “sitne buranije”, odnosno “običnih” ljudi u Saudijskoj Arabiji.. Ne bih uzimala za relevantno mišljenje samo jedne osobe, čak ni grupe njih. U svim društvima postoje osobe koje s visoka gledaju na kulture drugih društava, smatraju da je samo njihov način “Bogom dat”. Sigurna sam da i saudijsko društvo, kao i sva društva, u velikoj većini, čine dobri pojedinci, sposobni za ljudsku empatičnost. Pitanje je unutrašnjeg kapaciteta društva da se odupre postupcima vrhuške koji nisu u skladu s osnovnim ljudskim vrijednostima. Vrhuška se, meni lično, u Saudijskoj Arabiji ne sviđa. Ne sviđa mi se u svakom društvu u kojem se pravo da uopšte bude vrhuška ostvaruje rođenjem, “pravom krvi” da tako kažem. Prije svega zbog toga.
P.S. Ipak, fokus ovoga teksta primarno je postavljen na Veliku Britaniju (isključujući Škotsku i Sjevernu Irsku).