Stolac, Radimlja, 1094.
“(…) Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima ništa do ponovo ti sam. Človek mojže vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono tsto nije tcuo, okusti ono tsto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al’ uvijek i svagdi, samo sebe moze najti, ili ne najti. (…)”
Stolac, Radimlja, 1167.
” (…) Zašto me mati rodi? Jer, ovdi ima višlje lažnog sunčevog zlata no snova, višlje vjetra no dobrih riječi, višlje praznine no ljubavi, višlje laži no istine, višlje uzimanja no davanja.
Jer, dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetc morom, notci nisu zdjele pune slatkih sanja vetc burad puna gortcine.
Zašto me mati ti rodi? Da budnem žedan, da budnem gladan, umoran, tujžan, i da me ti vode napojiš, sirom i hljebom nahraniš, čistom posteljom odmoriš, osmijehom razveseliš. O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatcije, da to hotce da uradi Kosara. Al’ ona to netce. Hotce, al’ drugomu. A ja hotcu samo nju. I zbog toga zgiboh. Al’ mati, nije to bilo zalud. Jer, kad ona budne i stara i ružna i zla, i kad se za njom, mati, nitko ne budne okretao, a onaj njen Juroje je iz kutce istjera, i kad ne budne imala ni gdje ni kud, tad tce se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi.
Al’ ja tad, mati, iz neba nejtcu doć. Ozgo tcu sve to samo glidati. Zbog tog zmreh majko mlad. Al’ zbog toga budutceg trena, vridlo me i rodit. (…)”
Foča, Humsko, 1174.
” (…) Živjeh mirno, Boga moleć i zla ne misleć. Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom.
Zašto Bože?
Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem. (…)”
Ilijaš, Očevlje, 1205.
A se ne leži junak Bogčin Radinić iz Bosne Srebrne. Tugdje na njegovoj plemenitoj baštini uz kameni biljeg otca mu i djeda i djedovog djede djeda, leži samo biljeg njegov, jer je on zagibo i zalegho u tudjoj zemlji, tamor gdji je i Sonce drugatcije i vjeter drugatciji i Bog i voda i vazduh i ljudi tudji i duši mojoj strani.
Kulinu, matchu i kopju bjeh vjerniji no Radači i ni mi togda stid ni žal. I kadah bih bil, kakor vi jeste, opeta bih bil isti kakor ja bih. Vi nikdar necte biti kakor ja, a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi. (…)”
Stolac, Gornje Hrasno, 1258.
” (…) Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah: kak to da nebo ne stari, a iz njeg se stalno razdaju nova i nova godišnja doba.
I u sobi, gdje bjeh, bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al’ ja uporno gledah u pod. I mišljah moju smerti sve treba to konačno stati. Al’ nije, i moja smert sve starsa i sve tješnja je.
Kam mi usječe Dražeta, a zapis upisa Husan, ne da pokažu da bjeh, vetc da me višlje neima. (…)”
Bratunac, Banjevići, 1273.
” (…) Ti, koji prolaziš, projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe naše. Zalud ti je taj posao. Naši su dani izbrojani, naše notci potrošene, naši grijesi dim. Svojih koraka se plaši, oni tce ti glave dojći, na putu kojim hodiš. I da znaš, više vrijedi crv koji se sad kretje, no sva dobra djela koja zajedno učinismo za života svojih i Badača i ja. (…)”
Kupres, Ravanjska Vrata, 1303.
” (…) Hodih, al’ ne dojdoh. Gradih, al’ ne zgradih. Sadih, al’ ne žnjeh. Govorih, al’ ne iskazah. Voljeh, al’ ne bijah voljen.
Sad odoh, a ne piše mi se za vratit. A stio bih, jer ništ ne završih.
Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tce isti Bog na tvoje kostji stavit. Ni ti nisi završil sve što si zmislil. (…)”
Stolac, Radimlja, 1327.
” (…) A se leži Dinko Vlkač, mladji od dvaest proletja, a berži od jesenjeg vjetra. Ubi me na nevjeru Semrad, lojš sin od gorjega otca Zleba izdanek. Božje, Ti ak hoš, i ak mož, oprosti im. Ja nit molgu, nit hotju, nit njem, ni teb ni ojnom kog kam ovi pokriva. (…)
Bože, ako ovud projdeš i projtcitaš Dinkov kam još dulgo ćemo se glijdati u otci. (…)”
Stolac, Opličići, 1389.
” (…) Živjeh, al’ vodom ne zagasih žedj, nit plodovima zemlje ne utolih glad, jer se glad i žedj vratjahu vsvaki dan u utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja kutci svojoj isti, al’ za taj dan druktciji.
I stalno mišljah na Tebe, Gospode, i sa molitvom Tebi sklapah obnotci otci svoje, i sa molitvom Tebi zjutrom ih otvarah, kao tsto se zjutrom otvaraju prozorji i dverji doma tvojega i mojega. I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al’ Ti se ne pojavi, niti mi se Ti obznani. Samo muk. I rodi se sumnja u duši mojoj, sumnji nesklonoj, da i Ti negdje, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s’ tom terzkom mišlju legoh po ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi kam, da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojice pervi dočekat spasenje.
Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu, kad Tverdko bje Kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh Strana, a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono sto srdce moje stalno tcekase i samo to željaše.
Kakanj, Donja Zgošća, 1402.
” (…) Mlogo sam hotjeo, al’ sad vidjim da liscem u lisce s’ kami nejma razlika izmedju lisca. I dervo mojže bit ogromno ko hum, al’ listje mu pajda uz korijenje.
Kuda ijdeš človječe? Zar ti je vetja pamet u noghami no u glavji?! (…)”
Stolac, Radimlja, 1422.
A se leži Asta, Bogčina Zlousića ksci, a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred vetce s tebom krojz livade projšetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne. Ne bi mi bilo žal, ni stid.
Namjernice, ne tiči mi kam, nek oni koji netcine utcine tsto ja ne utcinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja. (…)”
Stolac, Hodovo, 1447.
“A se leže Krkša i Kalija na svojini, na plemenitoj u Ključu. Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muž i žena i Bog nam dade mnogo djece.
A onda dvaest godin poslje našeg prvog zajedničkog listopada gledasmo dugu i vidjesmo da je vidimo različito i poželjesmo različite želje. I zatcudismo se da nas zajednički život utcini različitijim nego što ranije bjesmo.
Kad Krkša zmre, za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.
Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetcini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo jos i vetci stranci, no što u življenju bjesmo. Al’ ako nam kostji razdvojiš jedno bez drugog bi zmreli ponovo i konatcno i u našoj drugoj smerti. (…)”
Od kojeg kama najviše nauči?
❤
“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Pogled u misli; hvala ti na ovom postu. ❤
Foča, Humsko, 1174.
Svako ce izabrati u cemu se ugleda nj sudbina, misao ili naklonost. Ako das dovoljno vremena, ko zeli moze da izuči dio zivota. I ne mislim da je to znanje.. Mislim da su to samo informacije. Znanje je ono sto stoji u duhu bića u čije ime je uklesan kam.. Znanje je od osjecaja do postupka i umijeća vođenja po informaciji. Oni Zapisima nisu širili znanje već samo informaciju da su Tragali i ono sto su spoznali.
uvijek iznova fascinira taj duh koji se , ne moze biti slucajno , prenosio stotinama godina, jos ko zna otkad. to jedno otvoreno, zapitano, duboko vidjenje svijeta, tako divno , milozvucno ukomponovano rijecima. nekog ko nije toliko mario samo za njihovu estetsku komponentu kao mi danas, vec je ta divota poticala od neceg sasvim drugog, od izgradjenog cula za ljepotu i harmoniju, za pretvaranje bezoblicnog u oblik.
drustvo drevnih pjesnika i drustvo drevnih filozofa je ocito u tim ljudima naslo odredjenu vrstu nenametljivog kontinuiteta.
mi se danas nekako smatramo vecim, zato iznenadjuje i vise, ali otisli smo mozda dalje samo u konkretizaciji i utilizaciji svijeta. oni su bili blizi njegovom dubokom, apstraktnom, istinskom razumijevanju. jasno je to iz poruka u boci koje su nam ostavili na tim kamovima. jasno je to kad uporedimo te poruke s onim sto mi ostavljamo na kraju svog ovozivotnog puta.
svaki uci na svoj nacin, svaki je svjetionik tog duha i tog vremena, mislim da bi uporedjivanje i pravljenje top listi ljudima tog mentaliteta bilo strano
nek odmaraju u starini, na svojini, na livadi ili u hladu drveta
Mak, naš dragi i tanani Mak kod koga je kolektivno pamćenje bilo toliko snažno, presnažno. Toliko da je ta čista voda iz unutrašnjeg izvora mogla podojiti sve glavice koje osjete. Kamen, riječ, zemlja, nebo, materija, duh, krik, pjesma, smrt, život, prošlost, budućnost.
Mjesto doma. Domovina.
❤️
Stolac, Radimlja, 1094. i Stolac, Hodovo, 1447.
🙂
Svi mi specifičan filigran svoga detalja možemo prepoznati u specifičnom filigranu detalja našeg konkretnog oca i majke. A, onda, kad vrijeme ne bude kao ovaj trenutak, taj naš specifični filigran detalja može i biće drugačiji, pa će nas povući ka specifičnom filigranu detalja drugog oca i majke. To je ta interaktivnost koju prepoznah i koja me fascinira.
Promišljeno (i osjećeno) gledište Legal, dopada mi se.
” (…) uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti. (…)”
” (…) Al’ zbog toga budutceg trena, vridlo me i rodit. (…)”
” (…) I kadah bih bil, kakor vi jeste, opeta bih bil isti kakor ja bih. Vi nikdar necte biti kakor ja, a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi. (…)”
” (…) I u sobi, gdje bjeh, bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al’ ja uporno gledah u pod. (…)”
” (…) I da znaš, više vrijedi crv koji se sad kretje, no sva dobra djela koja zajedno učinismo za života svojih i Badača i ja. (…)”
” (…) Bože, ako ovud projdeš i projtcitaš Dinkov kam još dulgo ćemo se glijdati u otci. (…)”
” (…) I rodi se sumnja u duši mojoj, sumnji nesklonoj, da i Ti negdje, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s’ tom terzkom mišlju legoh po ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi kam, da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojice pervi dočekat spasenje. (…)”
” (…) Namjernice, ne tiči mi kam, nek oni koji netcine utcine tsto ja ne utcinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja. (…)”
” (…) Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetcini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo jos i vetci stranci, no što u življenju bjesmo. Al’ ako nam kostji razdvojiš jedno bez drugog bi zmreli ponovo i konatcno i u našoj drugoj smerti. (…)”
Amin.
Pozdravljam te Dvjestodvadasetsedmice 🙂
ostale su mi jos jedna dvije stvari koje bi zelio ovdje da zamijetim, zabiljezim .
mozda grijesim, ali prva impresija, kad sam prvi put nekadprocitao “odavde do zvijezda”, je bila, nevjerovatno moderan pogled na nebo za ljude iz tog vremena. ocekivati je bio neki vise mehanicki pristup , kao dio opsteg geocentricnog pristupa tog vremena, gdje su zvijezde bile tacke na nebu, vjerovatno vrlo blizu, ne neka velika , daleka tijela za sebe, sto nekako , cini mi se, implicitno zraci iz ove kovanice.
drugo, pojam druge smrti i inace taj, makar zbog konceptualne povezanosti nazvan “svjetonazor”, se srecu vrlo cesto u raznim gnostickim ucenjima, koja su nekako najobjektivniji , najotvoreniji reprezent tog vremena , i dugo vremena prije i poslije. nesto kao alternativni pogled tog vremena, koji se vrlo skriveno i stidlljivo, bijuci u opoziciji sa zvanicnim, zadrzao do danas.
Moderan? Možda prije stari pogled, s obzirom na vrijeme nastanka ovog zapisa (30-ak godina nakon raskola crkve). Ponavljan pogled Majanskog kalendara, mesopotamijskih i staroegipatskih sveštenika, ovdje vjerovatno utisnut kombinacijom uticaja zoroastrizma na manihejstvo (oblik i bogumilske misli) i keltske, druidske, zaostavštine (ovjekovječene u Stonehenge-u) na prostoru Balkana. Bosna je tada i dugo nakon “zona hereze” 🙂
“Zona hereze”, zato, siguran je teren za gnostičke koncepte, poput onog o -drugoj smrti-, no meni je, ovdje, nešto drugo zapelo za oko, jer to osjećam kao neku autentičnost baš ovoga područja. Naravno, ta autentičnost je nedokaziva bez jednog ozbiljnog, ooozbiljnog istraživanja. Vidi dio ovog zapisa iz 1327. godine: ” (…) Bože, ako ovud projdeš i projtcitaš Dinkov kam još dulgo ćemo se glijdati u otci. (…)”. Zapazi ovu neposrednost, ovu bliskost, a odvojenost koja kao da ima naučiti međusobno i Dinka i Boga. Na ovoliku količinu i kvalitet “hereze” rijetko bi se nailazilo, bar ja na to tako gledam. Ovo me najviše intrigira i zato što sam, neznajući za ovaj zapis, razvijala sličnu misao u “Preskakačima u odmah”.
ne znajući*
naravno. mea culpa. zaboravio sam s kim pricam 🙂 pa sam cudjenje prilagodio prosjecnom danasnjen gledistu koje obicno ne ide tako daleko u povezivanju.
itekako sam svjestan te veze, koju sam, pod anonimnim komentarom i podvukao. bas preko zoroastrizma, koji ima dosta slicnih polazista sa Islamom, pa preko mahinejstva s jedne strane i keltsko druidske ostavstine sa druge strane.
odlicno si rekla kvalitet i kolicinu hereze.
to se s jedne strane moze objasniti izolovanoscu bosne pa su stoga “moderni” uticaji uvijek kasnili, a s druge strane , ovo mi se precesto pojavljuje u zadnje vrijeme idejom tipa
Na rubu znanosti – DUHOVNO NASLJEĐE DREVNIH CIVILizacija balkana…: http://youtu.be/8x8OHVQuGQ0
s kojom se vjerovatno i bavis i na koju aludiras
citao sam preskakace u odmah, mislim i komentarisao, da sad ne trazim. ideja obostranog ucenja kroz iskustvo mi nije strana , ni kao ideja ni kao svjesnost.
.
* mahinejstvo sa Islamom
Bosna je nekako veoma dugo ostala slobodna teritorija ljubavnog čina između rimskoga, normativnog, matematičkog i tehničkog reda (aludiram na emisiju) i reda majke, Istoka, rađanja, gnoze, razmišljanja kao stvarnog poziva i “zanimanja” kao dijela svakodnevnog života, rekla bih. Perfeti, starješinstvo (star-je-šina), vijeće staraca na čelu sa didom, muškarci i žene zajedno koji se pitaju i sa kojima se savjetuje. U jednom selu u istočnoj Hercegovini, u kojem sam u djetinjstvu dugo boravila, još uvijek se, u to vrijeme, zadržao običaj da je mladić za ženidbu morao da “misli” da bi bio podoban za istu, a buduća nevjesta sposobna da sama preživi u divljini 21 noć. To se radilo jer su i jedno i drugo, i mužici i nevjeste, “oslabili u tome”, tako bi to lokalni stari ljudi rekli.
Mnogo toga tu ima, da samo čuješ predaje.. A, eto, nijednu ne znam autentično prenijeti kao što sam je čula, ima tu mnogo moga unutrašnjeg ometanja, pa se od ponekog fragmenta onda da izmaštati priča.
I ovo oko Dinkovog kama i zapisa.. Manihejstvo od zoroastrizma uvodi to, kasnije islamsko (a ustvari i ranohrišćansko i hebrejsko) nema posrednika između čovjeka i Boga u razgovoru, ali se na Dinkovom kamu ide dalje, oni su se zagledali. Oni se dugo gledaju, to je sa tolikom izvjesnošću napisano. To ruši i posredništvo kasnijeg hrišćanstva i islamski red čovjeka koji zna svoje mjesto pred Bogom. A vidi, slična teza i u ovome zapisu, možda još eksplicitnija: ” (…) Živjeh, al’ vodom ne zagasih žedj, nit plodovima zemlje ne utolih glad, jer se glad i žedj vratjahu vsvaki dan u utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja kutci svojoj isti, al’ za taj dan druktciji.
I stalno mišljah na Tebe, Gospode, i sa molitvom Tebi sklapah obnotci otci svoje, i sa molitvom Tebi zjutrom ih otvarah, kao tsto se zjutrom otvaraju prozorji i dverji doma tvojega i mojega. I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al’ Ti se ne pojavi, niti mi se Ti obznani. Samo muk. I rodi se sumnja u duši mojoj, sumnji nesklonoj, da i Ti negdje, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s’ tom terzkom mišlju legoh po ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi kam, da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojice pervi dočekat spasenje. (…)”
Dobro, pretjerah ja sada, pisala bih o ovome dugo, predugo 🙂
Hvala ti puno za emisiju. I ja je pratim, ali kampanjski.
Nabasah sada na ovo i moram podijeliti 🙂
https://m.youtube.com/watch?v=Gy_hdKR-DaA
i ja gledam kampanjski, tako sam i starovjerce ovlas pogledao. bila mi je interesantna ukupna informacija, ne toliko detalji. detalji vise manje odgovaraju vecini ostalih pred-krscanskih vjerovanja, sa osobenoscu podrucja, bez institucija, plasticnih obreda, sistema za privlacenje pristalica. vjerovanja koja nisu bile odvojena od ostatka zivota i predstavljala su vezu izmedju svijetova sa oblikom i onih bez oblika, u obredima postoji jasna energetska komponenta, koja se izgleda vec polako, pomalo gubila, mada se tu odrzavala zapanjujuce dugo.
bozica majka, koja je bila neka od okosnica tih ranijih vjerovanja, tu se vec gubila kao fenomen.
interesantno je tu pratiti to polagano nestajanje, tu smjenu paradigmi. mnogi koji su vise proucavali ta nasljedja primjetili su zakonitost sto starije to jace, i po kvaliteti i po kolicini kako kazes, sve do nekih davnih davnih, jos neutvrdivih vremena.
slao sam ti jednom link za kezelovu knjigu, dusa stare evrope, gdje on “iz sjecanja” crpi svoje vidjenje tih prelaznih sistema. i on i kasiopejci i moderna istorija upucuju na veliku smjenu pracenu kataklizmom oko 3000 bc. kezele govori da su “kirgani” cini mi se tako ih naziva, dosli sa istoka i pokorili staru evropu i vojno i paradigmama. tu se jos nalaze prapoceci grcke , rima i modernog danasnjeg, ali se u nekom dosta smanjenom obliku – kao ovi starovjerci zadrzalo u sjeni i prijasnje, ono sto mi nazivamo animalistickim, paganskim, religijama prirode…
ta promjena je bila opsta, i fizioloska , sa kromanjonskog covjeka na danasnjeg homosapiensa. kromanjonci su imali vece lubanje, don huan iz kastanede prica o svjetlosnom tijelu kao jajetu, ali zamjecuje da je svijest starih ljudi bila veca jer danas ono vise nije jaje kad ga vidovnjak posmatra, nedostaje gornji dio da bi bilo kompletno elipsasto jaje. elisabeth haich u inicijalizaciji i svojim sjecanjima na egipatske zivote govori o dvije vrste ljudi u tadasnjem egiptu, novoj rastucoj manje svjesnoj rasi koja nije imala gornje energetske dijelove (bas kao kod kastanede) i one starije, spiritualnije sa izduzenim lobanjama. arheoloska istrazivanja potvrdjuju tu podjelu i kromanjonce koji nestaju i zadrzali su se samo danas u Baskiji -Spanija, ali utopljeni u koncepte i sisteme mladjih homo sapiensa.
ta smjena je bila opsta i sveobuhvatna, vjerovatno postapokalipticna, i sadrzavala je istovremeno cestu temu mojih opservacija, prelazak sa funkcionisanja desnom hemisferom mozga, koje je svijet gledalo holisticki, kreativni, smisaono na funkcionisanjem lijevom hemisferom koje je trazilo logicke, linearne, racionalne, uzrocno-posljedicne veze.
lijepo je to i gost u emisiji predstavio recenicom da je za nas 6 1+1+… i da mi trazimo uzrocno posljedicne, logicne veze, a za ta drustva je 6 bilo 2+2×2 i da su oni vidjeli smisaone veze.
don huan je to prezentirao pricom o lijevoj i desnoj strani tijela, sa bukvalno istom podjelom i opisima funkcionalnosti kao kod veoma moderne neuroznanosti. samo sto desna hemisfera mozga zbog bilateralne simetrije odgovara don huanovoj lijevoj strani tijela.
u Bosni se, a eto izgleda i u dolini Soce, pa i generalno na Balkanu, zbog tih udaljenosti od glavnih tokova, dugo zadrzavala neka osobena mjesavina opadajuceg starog i nadiruceg novog. osobena mjesavina je bila mislim u svom starom, jer nije bilo preovladavajucih, opstih par sistema kao danas, svaki covjek je bio sistem za sebe i vjerovanje-svjetonazor je bilo neodvojivo od njega samog, a ne izolovano, samo intelektualno vec pripremljen gotov sistem.
veoma su interesantni ti obicaji koje spominjes. nisam nikad cuo za bas te, ali termini da “misli” i zato sto su “oslabili u tome” sto pretpostavlja nesto ranije , cu svakako upamtiti. ali sam cuo za mnoge druge price o hercegovackim pastirima i kako su do skora pricali o dva boga, dobrom i zlom i manihejskim konceptima i doslovnim terminima koje su koristili.
https://www.youtube.com/watch?v=YizWrPbzY9c
Vidjela sam to Goste_404, hvala ti 🙂