Da Lav nije ubio Karenjinu dozvolio bi joj da sama odluči. Njen mali Serjoža postao bi kao Vronski u sjeni majke koja preživljava. Imao bi i on neku Anu o kojoj roman ne bi bio napisan, jer je već napisan.
Ovo je roman o toj Serjožinoj Ani Karenjini.
Ona je pisala i Serjožin vronskizam izvrtila na svakoj tačci viska u pokretu. Toliko je to činila da je Serjožinu ruku, daleko od njega, mogla pomjeriti na način na koji bi to učinio Vronski, a da se Serjoža kasnije pita šta mi bi? Koga je Serjožina Ana Karenjina, pravog imena Lidija, htjela – Vronskog ili Serjožu? Htjela je sebe, u svojoj slici, sa napisanim njim, sa okvirom koji je izabrala i sama platila. To želi svaka Ana Serjožina Karenjina koja dobro piše ili to bar dovoljno dugo radi.
Jednog dana, onoga dana za vježbanje regresije, Lidija, u angažovano vrijeme Serjožina Ana Karenjina, ležala je na svome kariranom ćebetu pored svoje korpe od pruća sa jabukama kupljenim svojom rukom. Jabuke su bile svijetlozelene, krošnja ispod koje je bila tamnozelena, nebo plavo, oblaci bijeli, sunce boje koja sadrži sve boje. I Lidija je tragala.
Rupa je počela kao mušica na vidnom polju neba. Tolika neodživljenost Lidijina, pokret započet onoliko puta u onoliko mogućnosti koliko je mogućnosti moguće brže je od treptaja mušicu proizveo u crni vrtlog, a vrtlog u njegovu veliku sestru crnu oluju.
Ko te naučio da dišeš vazduh? To se ne uči. Kako izgleda svijet kad ne vidiš svijet? Kao ja. Kako izgledaš ti? Kao moje riječi. Koje su tvoje riječi?
Djevojka je skinula cipele i zadigla halju. Nešto šiljastog kamenja dijelilo je od potoka. Ne pamti koliko je puta zakoračila. Taj kamen je presjekao po sred lijevog stopala i od bola se previla. Kamen više nije bio kamen, nego litica. Potok više nije bio potok, nego provalija. U provaliju je letjela Lidija sa prostranim, tankim i lakim bakarnim štitom velikog Darija. Ko te naučio da dišeš vazduh? Ptice čovjeka. Kako izgleda svijet kad ne vidiš svijet? Miješa se trenjem. Ko si ti? Djevojka pod vozom, mladić u vodi, zapaljena kćerka velikog Darija. Koje su tvoje misli?
Ana Serjožina Karenjina leži pod nebom oko i nad humkom koju sebi plete napisanim rečenicama. Moglo bi biti da može biti ono što bi moglo biti. A da podignem svoju ruku pod Suncem? A da potok pređem na leđima svoga Vronskog ipak? A da odustanem od svih holograma i odlučim se za baš ovaj? A da ne zamišljam o drugima nego da zamišljam o sebi? Evo, pored Lidije stanem i pitam: Gdje bi ti? Da se u nju vratim i krenemo zajedno. Sa korpom od pruća i svijetlozelenim jabukama.
Narator: Lidija i ono u njoj vratiše se kući. Pisala je do duboko u noć. Stari pisci su ubijali. Novi i oživljavaju.
kome li je boze naumpalo da anu karenjinu stavi ko obaveznu lektiru
zamisli tog lika
😀
dobro si ti ovo 🙂 te trebe sto se uzive u arhetipske likove i tragedije,nebi to ni bog otpetljo :)))
dje nadje Darijev stit,jel mu cerka fakat zapaljena ?
Djela k'o djela, nikad kompromisa 🙂 I meni bi bilo draže da su obavezni bili Borislav Pekić, Lavkraft, Isak Asimov, Ron Hubbard, Hese (on možda i jeste bio), Ursula Legvin, Zakarija al Kazvini, Cyrano de Bergerac, Aleksandar Veltman, Clive Barker, pa nisu.
Institut obavezne lektire je glup. Trebalo bi ustanoviti pogolemu, otvorenu listu na svake dvije godine, pa da sa nje učenik bira lektiru. I obaveznu i fakultativnu. A onda bismo, moja Blato, tek imali problem – gdje naći profesore koji toliko čitaju, hahahaha.
Hahaha, uboo si Veliki, kao i obično. Izgleda da te nije mašilo :-)))
Ma nemam pojma, izmišljam 🙂 Regresija, možeš šta hoćeš.
to masi one iz statistickr greske 🙂
moze bit bidne da izmisljas,moze bit nebidne. znam te ja :)))
bojno polje zemlja 🙂
Izmišljeno, časna pionirska 🙂
Naravno, samo ima on priča sa uzbudljivijim temama. Čega tu sve nema, uuuuuuu :-))) Nisam naišla na prevode.
(a ovo sa ovim “mesijanstvom” mi je postao mega odvratan. kakav bezobraznik ?)