Sedmo slovo

Vatra se može nositi kao haljina. Imala ju je žena iz moga djetinjstva koja je više bila tu kad nije bila tu. Dolazila je i sjedila na bijelom kamenu povrh brda. Sjela bi gola i ćelava, a onda bi joj se prvo kosa rasplela u pucketajućim plamenovima, ljubičastim pri glavi, žutim tu u sredini gdje se mreškoljilo kao u vodi i, naposlijetku, pri kraju, crvenim. Onda bi joj se sa ramena rodila haljina u istim bojama, ali stalno pucketajući neka slova što su, u dodiru s vjetrom, nestajala.

Znala je da sam tu i nije marila. Podigla bi samo malo, a prelako i presnažno, desni dlan, kad bih se previše približila njenom kamenu. Od tog pokreta što je za njenu prirodu bio pretežak, mučno stican i okovan, ja bih ustuknula. Ustuknula bih zbog vreline novog, odvojenog plamena kojeg bi žena, na stopu od svoga dlana, zapalila. Nakon toga bi ona sva kao splasnula. Lice bi spustila, a kosa plamenova, divlja i pričajuća, stala bi joj se obmatati oko očiju i usta. Malo poslije bi izgorjela, toliko jako i brzo, da bi nestala.

Dolazila je u različito vrijeme, pa sam se pored bijelog kamena po svaku cijenu trebala obresti jutrom, što ranije, jer je bilo dana, puno dana, kad bih je uzalud čekala. Maloj djevojčici tumaranje noću bilo je strogo zabranjeno iako sam dvaput pobjegla. Nije se saznalo, ali nje nije bilo, nije zasjajila nad dolinom u kojoj sam čekala. Ostali bi mi dani, a zbog žene koja je nosila vatru počela sam nevoljeti bijelo kamenje kojeg je po tom brdu, oblog, baš te veličine i oblika, bilo posvuda. Mogla bih se zakleti da je neko, preko noći, premiještao to veliko kamenje. Bez tragova, drsko, kako samo lakoća drska može biti. Njen bi kamen prepoznavala po crnoj spaljenoj travi okolo. Čudno je bila spaljena ta trava, pa bi me njeni putokazi zabavljali dok bih čekala. Iz tog kruga oko kamena, kao u mojim pažljivo ilustrovanim slikovnicama, u nekom nepravilnom a lijepom ritmu kakav samo nepravilno može dati, odlijevale su se zrake stilizovanog Sunca, daleko dole, ka dolini, i gubile negdje u visokoj travi. Isprva sam susprezala nagon da zrake pratim, a kasnije, naučivši da u bijeli kamen ne moram gledati da bih znala kada je žena tu, silazila bih donekle niz brdo očekujući čudo i povrh onoga kojeg sam čekala. Često sam, svuda gdje bih vidjela travu, po gradovima, nekim drugim brdima i u tuđim dolinama, tražila zrake žene koja je nosila vatru. I bilo je kao da sam ih vidjela i kao da ih nisam vidjela.

Da su samo to brdo i taj kamen, premiještajući se drsko po vrhu, bili mjesto žene koja je nosila vatru, predskazivao je i njen dolazak. Ljeti je tu sunce pržilo, a onda bi odjednom usahlo u hladnoći, ali pojačalo sjaj. Odbilo bi se sunčevo blještavilo o nagost žene, uvijek s leđa pa desnog poluprofila, ona bi sjela i započela rađanje svojih plamenova i svojih slova. Nacrtala sam neka od njih u svojoj prvoj bilježnici ukradenoj iz dedine radionice prije nego što su me počeli učiti abecedu. Nacrtala sam ih, po jedno preko cijelog lista, debelom radničkom grafitnom olovkom. Sigurna sam bila za devet slova, onih što bi se najčešće pojavljivala. Slova nisam nikom pokazivala, prvo zbog straha, a kasnije zbog nevjere u ludosti male djevojčice iz prošlosti. Bilježnica je, kao i moje pozno djetinjstvo, izgorjela u naletima jedne strašnije vatre, ratne vatre koja je dolazila sa nebesa i iz cijevi.

Žena koja je nosila vatru više je bila tu kad nije bila tu. Čekajući je, pokušavala sam shvatiti njena čudna slova. Gledala sam u Sunce i pitala se zašto postaje tako hladno kada je ona tu i šta mu to uzima. Ulazila sam u sprženu kružnicu oko kamena i pitala se kako u njoj ima više mrava, buba i skakavaca nego u zdravoj travi unaokolo. Naposlijetku bih rukama doticala taj veliki bijeli oblutak, ali na njega nisam sjedala. Posljednji put kad sam vidjela ženu koja je nosila vatru ugljenisanom granom sam ispisala njena slova na tom kamenu. Kada je došla, kada je odsjaj još blještao na njenoj koži prije nego što će sjesti, učinilo mi se da me pogledala. Bile su to velike crne zjenice pune slova od vatre koja su se, u njima, slagala i preslagivala.

Posljednji put prišla sam joj najbliže i dobila ožiljak na zapešću lijeve ruke koji još imam. To je sedmo slovo žene koja je nosila vatru.