Novoprerađena stara fabula bi govorila o knjizi koja je bila svjedok i sredstvo jedne priče. Knjiga nije mogla nositi priču, pa se pobrinula da je zapale. Naime, uvijek ima voljnih za paliti knjige, pa se knjiga samo trebala poturiti pod takve ruke.
Tu priča prestaje, modernizmom koji sjecka i sabija bivši mudar, jer mudrost dopušta da se voda samo izlije u nešto ili bilo šta što ne vidimo. I u ovoj novoprerađenoj verziji, međutim, ostaje tajna kako jedna knjiga nije mogla nositi priču, ko je napisao priču i kako je i zašto je knjiga imala volju da je zapale. Naposlijetku, kako je išla priča?
U jedno drugo vrijeme koje ne sabija, u jednom drugom čitaocu sklonom da sačuva izlivenu vodu, zamrzne je u jednom obliku, pa je ponovo odmrzne spreman da je oproba i u obliku drugom i trećem i trideset i trećem, u to drugo vrijeme čitalac će pokušati pogledati u drugo vrijeme, pitati knjigu zašto nije mogla nositi priču, tragati za onim ko je napisao priču i čitati knjigu između redova da bi došao do njene volje da je zapale. Čitalac će, naposlijetku, napisati priču.
Prvoga dana mladić je vidio djevojku. Drugoga dana djevojka je vidjela mladića. Oni su se sreli jednoga dana i mladić je prepoznao djevojku od prvoga dana. Djevojka nije prepoznala mladića drugoga dana, jer ga je vidjela drugoga dana. Mladić je odlučio reći djevojci da je sreo prvoga dana i da je poznaje. Djevojka je mladiću rekla da je ovo njihov prvi susret i da ga, tek od danas, poznaje. Mladić je rekao da mu je to djevojka rekla i prvoga dana i zamolio je da mu vjeruje. Djevojka je odlučila učiniti tako. Trećega dana djevojka je bila uz rijeku. U rijeci je plivala boca, u boci je bilo pismo. Djevojka je trećega dana otvorila bocu, izvadila pismo i pročitala ga. U pismu je pisalo da je prvoga dana mladić sreo djevojku, ali da je djevojka mladića srela drugoga dana. Tako su se sretali uvijek različitoga dana dok se mladić nije dosjetio da napiše pismo u kojem će djevojku zamoliti da priču iz pisma prepiše u knjigu i da knjigu potpiše svojim imenom. Ostavio je uputu da se knjiga zove “Jednoga dana u drugome danu”, kako bi je mogao prepoznati, pročitati i pronaći autoricu.
Zatečena poznatom pričom i sjećajući se obećanja da će mladiću vjerovati, djevojka je pismo prepisala u rukopis za štampu, potpisala ga svojim imenom i nazvala “Jednoga dana u drugome danu”. Prvi izdavač na kojeg je djevojka nabasala htio je štampati knjigu. Imao je svoje razloge. Želio je razbijati utvare pravolinijskog svijeta. Htio je pokazati svima onima koji pale knjige. Prvi primjerak je, nakon štampanja, dospio u ruke cenzora. Kožnim rukavicama je preokrenuo knjigu na njen naslov, ustuknuo, i naredio svojoj vojsci da spale sve štampane knjige i zaplijene otisak. Izdavača je poštedio.
Drugoga dana djevojka je srela cenzora i sebe sa njim. Šokiranoj, pred gubitak svijesti, cenzor joj je rekao da nikad neće doći do prvoga dana kada ju je on susreo. Djevojka se prenula nakon nekoliko trenutaka izgubljene svijesti i pored sebe vidjela ostavljen otisak zabranjene knjige. Odlučila je da će, jednom za svagda, izaći iz ovoga crva događaja i susretanja sebe tako što će pretopiti otisak. Ušla je kod prvoga kovača. Tamo je prvoga dana stajao mladić koji je susreo djevojku.
Čitalac je ovdje, zbog izvjesnosti ljubavi između mladića i djevojke odlučio uništiti otisak. Oni su, bar on tako misli, nastavili svoje susrete u istome danu. A, onda je čitalac pomislio zašto je napisao baš ovakvu priču? Zašto je to bila priča, od svih priča, koju je prvu odabrao?
Susret uvijek ima svoju zapaljenu knjigu.
“odlučih”…Odlučeno 🙂
Tom momku i djevojci bi trebao jedan prekrajac historije haha
https://youtu.be/riFe6AE5TKg
teskoca postojanja
.
August 12, 2011 at 5:58am
Prisezem.cime I kao ne upisujem,…tesko te razumjeti
teskoca postojanja
.
August 12, 2011 at 5:58am
Znam…tesko me je razumjetri! Teshko …jer samo razumijevanje ti ,mog neceg,stvara to …tesko te razumjeti.
Masta ce vec odraditi svoje ako je razumijevanje sturo
Ali…moze se razumjeti…pa makar to bilo i nerazumljivo. Tvoje… ‘ne razumijem izrazaj”..stvara plimu po meni …a plimu razumijem.Nije tesko mjeseceve mjene shvatiti.Nije teko niti njima biti i sa istim se saziviti.Nije tesko jer sam potvrdjen da zivim …evo tu i sada…
Za mjeseceve mjene i za razumijevanje!!!
Za pobornike plime i oseke
za one cija je dusa pisana istim
Za tebe …za moc Mjeseca kroz sjaj tvoj
Voda u iscekivanju
Modre …i moje moje rijeke(Kukuruzovic Bjeli-vodski)
Znam…tesko me je razumjetri! Teshko …jer samo razumijevanje ti ,mog necheg,stvara to …teshko te razumjeti.
Ali…moze se razumjeti…pa makar to bilo i nerazumljivo. Tvoje… ‘nerazumijem izrazaj”..stvara plimu po meni …a plimu razumijem.Nije teshko Mjeseceve mjene shvatiti.Nije tesko niti njima biti i sa istim se saziviti.Nije teshko jer sam potvrdzen da zivim …evo tu i sada…
Za mjeseceve mjene i za razumijevanje!!!
Za pobornike plime i oseke
za one chija je dusa pisana istim
Za tebe …za moc Mjeseca kroz sjaj tvoj
Voda u iscekivanju
Modre …i moje moje rijeke
Da, drvo odluka Tragomkiše.
Vidiš kako znaš 🙂
Ma jok Sfumato, svima nam treba ispravljač pravolinijskog koncepta vremena 🙂
nastavak i plot twist po meni bi bio da je mladic u kovacnici rekao da je ovo drugi dan kod njega da ona dolazi i da je vec upoznao prvi dan, iako je mozda za nju bio prvi dan njihovog susreta u kovacnici..sto proizilazi da nikad se nije uspijela vratiti na prvi dan njihovog susreta i razbiti ciklus susretanja i dogadjaja..zakomplikovala sam ga ja kao inace, zanimljivo je svakako 🙂 love it!
Op, op, sviđa mi se puno :-))) Mašta radi svašta ?
To, kad bi priča počela “Jednog dana…”. Nije ni prvog, ni drugog, nego jednog neodređenog dana, to mi je oduvijek bilo fascinantno. Veliki bi izazov bio napisati priču u skupnom vremenu, vremenu koje objedinjuje trenutak u svim vremenima (prostorima rasprostiranja, dimenzijama). Za to bi nam trebala velka kutija, pa u svakoj narednoj manjoj kutiji, koja se smiješta u veliku, puno malih kutijica. Ako junak odluči ovo, biće ono, ako se desi ovo, biće ono. Ustvari, kutije su nepraktične, dobar algoritam to rješava 🙂
Odmah da kaze; U nazad par godina, malo vremena sam na bloggeru. Iskreno, odavno sam sebe uhvatio kako samo kod tebe dolazim. Posjeti s vremena na vrijeme i jos po neki blog, ali uvijek sam prvo ovdje. Svaki put tvoj tekst podesi vrijeme u mojoj glavi određen broj sekundi nazad i određen broj sekundi naprijed, sasvim podesno trenu u kome ne mogu da doprem do realizcije sopstvene inspiracije.
Nikako da se vraćam pronaći nešto staro, ili nesto novo, Neodređeno je u namjeri, ali je svaki susret sa rijecima,dio, nadopuna prethodno susretnute misli i inspiracije, bolje rečeno podešavanje programa po kom se konstruišu misli, kreacija i odnos prema stvaranju u postojanju…
Izvini ako zvučim kao da stavljam u uzvisenost tvoje riječi. NIje mi namjera.
Vjerujem da razumiješ o čemu govorim. Sličan koncept susretanja misli kao susretanja djevojke i momka iz priče.
Ti kao da si stvarno Sionska krv… 😛 ali neke druge dimenzije… 😀
Ti si posebno receptivan, posebno duboko uranjaš i izgleda da je to, u tvome slučaju, potpuno prirodno. Koliko si ovdje napisao o mojim riječima, toliko si, i više, napisao o svojim mislima. A, nikad mi niko nije napisao nešto ovako lijepo, ovoliko važno lijepo.
🙂
hvala što si me postom iszbacila iz svakodnevnice…
odavno nisam bio na ovoj strani…
a ima ovdje čudesnih stvari…
lažu da je život samo sad i ovdje,samo tijelo jeste. uglavnom je duša tamo negdje…
valja se nakaniti i potražiti to mjesto gdje duša živi…
Zadovoljstvo mi je Oklapina 🙂
Teško je postići kut gledanja sa satom na ruci i metaforičkim lancem na vratu, ali učinimo da može. Želim i tebi i sebi sreću u tom poduhvatu 🙂