Kocka se može umetnuti u loptu. Pragmatik bi rekao zašto uopšte umetati kocku u loptu?, umjetnik-skulptor bi se trudio napraviti poprečni presjek kocke umetnute u loptu da bi izrazio spojivost tehnologijskog s prirodnim umom, teoretičar bi bio zadivljen težinom tako jednostavnog zadatka trudeći se svojim komplikovanim jezikom objasniti da opšteprihvaćeni ljudski obrasci mišljenja upravo najviše rade protiv čovjeka, dok bi kriptolog u kocki u lopti, kao i u svemu drugome, vidio svrhu teško dokučive poruke.
Igrajući se tako jedno vrijeme i razmatrajući u koju bih grupu umova mogla smjestiti svoj, bez varanja i mogućnosti biranja dvije i više opcija, uviđam da svaki odabir ili, radije, razlog odabira ima svoju grešku.
Na pitanje zašto uopšte umetati kocku u loptu odgovor bi bio zašto uopšte išta činiti?, jer je taj položaj pragmatika zapravo položaj cinika, drskiji oblik položaja kinika pojavno nadraslog nad svime, pa i bilo kakvom svrhom.
Spojivost tehnologijskog s prirodnim umom za kreacioniste, kao što sam ja, nepotrebno je dokazivati. Sve može biti slučaj(no), ali um ne može. Bilo koja podjela znanja, osim sa stanovišta namjere ulaska u sticanje znanja, je ometajuće i restriktivno vještačka. I prirodni i tehnologijski um mogu imati neetične trenutne manifestacije u relativnosti shvaćanja vremena, stoga je i ta podjela ometajuća.
Opšteprihvaćeni ljudski obrasci mišljenja upravo najviše rade protiv čovjeka? Zamislila sam se nad ovom tezom teoretičara. Duboka greška ove teze je što obezvređuje smisao greške. Ne znam kada sam izreku “Istorija je učiteljica života.” počela prevoditi u greška je učiteljica života, ali biće da to činim odavno ili sam tu misao oduvijek i čitala u tom značenju. Bez greške nema učenja, bez učenja nema uma, bez uma nema svijesti. Greška je pažljivo dizajniran koncept više svijesti.
Najizazovnija je, ipak, kriptologova teza, no teško dokučiva poruka se ne mora smiještati u kocku, a kocka u loptu da bi teško dokučivu poruku izrazili. Poruka takvoga svojstva je svuda oko nas, u ljudskome položaju. Gledam rečenicu prije ove i vidim svoga cinika u okršaju sa kriptologom, a onda se, u spoju ta dva načina, upitam: Da li može biti da je znanje nad-svrha, svrha iznad koje nema druge svrhe? I, onda otkrijem da nisam baš nikako zagazila u stanje iz kojeg se pojava posmatra, stanje koje određuje percepciju i perspektivu, a uslovljeno je osjećajima.
Kada biste morali birati između ova dva tijela sa zapreminom i značenjima, kada biste morali birati između lopte i kocke; u koje biste tijelo smjestili um, a u koje osjećaje?
Um bih smjestila u loptu, a osjećaje u kocku.
Ako je greška “pažljivo dizajniran koncept više svijesti”, onda je lopta prirodno stanište uma.
🙂
Za mene je to sasvim dobra metafora.
Um kao um, je presjek stecenog znanja, logike, percepcije, zelje i teznje i na kraju vizionarstva. to bi mogli staviti kao stranice konce i ona strana na kojoj lezi kocka bude ona zadnja.
Um, ne mora nuzno biti, ali uglavnom je teznja ka pravilnostima i redoslijedu. Za um savrsenstvo je u pravilnostila i simetrijama. Svako odstupanjeod simetrija, pravilnosti i redoslijeda smatra se defektom i poremećajem. Evo i zasto..
“Nepravilnosti i prirodnost oblika u urbanom ili socijaliziranom prostoru življenja smatra se ruznocom. Iz toga ne čudi promjena ukusa i kriticizam prema nepravilnostima u prostoru. Nepravilnost je komplikovana. Komplikovana za opis. Za preslikavanje. Za kopiranje i imitaciju. Mjereci po tome, dajem sebi taj luksuz da samo krozee to osvrnem se i upiredjujem opste stanje svijest, uma. Sprječavanje i onemogućavanje kopiranje i imitacije, kroz kreaciju, nemogućnost ogledanja sebe u nekoj kreaciji, ne mogućnost prodiranja u vještinu kreacije ljudsku sujetu dovodi do odbijanja i neprihvaćanje kreacije kao njima korisne i primamljivu. U kreacijama u koje ljudi mogu da prodru ono nalaze dio sebe i poistovjecivajuci se sa kreatorima Identifikuju sebe u vještini kreiranja. Na nižim nivoima je to izraženo kroz identifikaciju kroz ukuse.” (dio moga teksta, proizaslog iz razmiljanja o pravilnim i nepravilnim oblicima).
S druge strane, Iz dinamičke mehanike mozemo nauciti da figura bilo kog oblika koja bi se zavrtila oko svoje centralne tacke tezista i velikom brzinom rotirala haoticno i velikom brzinom, spontano neprestano mjenjajuci osu rotiranja koja bi prelazila preko centralne tacke, postizalo bi optičku viziju lopte.
DA NE POVEZUJEM REĆI ĆE SE SAMO DALJE.
Osjećaj definitivno pripada lopti, jer mu ne mozemo dati oblik. Taj oblik priblizno mozemo da vizualizujemo najprizliznije oblikom lopte ili jajeta. Ako uz to osjećaj poimamo kao stanje energiju, onda mozemo i da zracenje dodamo radi lakseg opisivanja.
u staticnom, osnovnom stanju energije, uzet cemo oblik lopte. To stanje će se odrzati dok god na energiju ne pocne da utice kretanje ili neka druga energija. Deformacija osnovnog oblika energije i zadobijena stanja mozemo da nazovemo osjecajem.
S toga je u opstem postajonju lako podesno smjestanje kocke u loptu… Mozda podesnije nego lopte u kocku.
Lovice, interesantno zapažanje. Na prvu bih osjećajima dala oblik lopte, a umu kocke, ali kako sam potpuno uvjerena u to da je greška pažljivo dizajniran koncept više svijesti ispada.. ispada da je ova razmatračka didaskalija moja, onako đuture, loše postavljena.
Zapravo, evo, i loše postavljeno razmatranje može uroditi (nekim) plodom. Šta ostaje kad se gotovo sve ogoli? (hajde da ponovo primijenimo ili-ili) Ostaje li um ili ostaju osjećaji? Šta je pomoćno sredstvo? Ako je greška pažljivo dizajniran koncept više svijesti radi učenja (uma), onda bi osjećaji također trebali biti pažljivo dizajniran koncept više svijesti, ali, ovoga puta, radi resursa incidenta (incident ovdje smještam u značenje preskakanja – vremenskog; preskakanja u stepenima, nebitno da li je riječ o unutrašnjem srastanju ili izrastanju). Osjećaji bi mogli imati ulogu distrakcije, ali i podsticaja, pa za njih ipak biram ulogu pomoćnog sredstva u kombinaciji sa umom.
Dopustit ću sebi, kvragu, da banalizujem.
onako, dok čovjek misli(vjerovatnoća greške) dohvati se najčešće onog loptastog dijela sebe, svoje glave, a dok osjeća, drži se kockastog dijela sebe 🙂
To da iz prvog proizilazi drugo, ne znam ja objasniti stručnim jezikom, kao ti. Znam pojednostaviti i kombinovati, pronaći vezu, tamo gdje se čini da je i nema. I ja bih na prvu osjećajima dala oblik lopte, ali sam komentar napisala na drugu. Prvo se da zavarati, drugo teže.Prvo lakše iskomunicira s okolinom, drugo teže.
Uživala sam u ovome razmatranju Legal. Puno ti hvala.
Ova rotacija oko svoje ose koja (osa) može mijenjati položaj u svim tačkama mogućeg položaja i ta lopta koju ćemo zbog spina dobijati rotacijom baš svakog oblika, da, to je veoma vrijedno podsjećanje u ovome kontekstu. I tačno, podesno je sve smiještati u loptu jer ćemo u individualiziranom pokretu, učenju iznutra (rotiranje oko svoje ose) svakako dobiti loptu.
Ja nemam odgovor na pitanje koji oblik odgovara umu, a koji osjećajima. Igranje sa tim postavkama ili-ili je interesantno i podesno za ostvarivanje bliskosti sa unutrašnjostima ljudi, evo sa tobom i Lovicom, ali ili-ili jednostavno ne funkcioniše u univerzumu. Na koncu, veoma jednostavno je tu postavku demantovalo tvoje podsjećanje na zakonitost rotacije koja svako tijelo “pretvara” u loptu. Veoma brza rotacija razgrađuje materiju, te je i objektivno (posmatrački, mjerljivo) uobličava u loptu. Ako, uz ovo, primijenimo moju tezu da su osjećaji pomoćno sredstvo uma, onda bi Lovicin zaključak o umu kao lopti, onom primordijalnom i na uštrb osjećaja, bio istinit.
No, sve je to sistem. Osjećaj je prvi uzrok greške (na greškama se uči), ali je osjećaj (posebno u derivatu saosjećaja – empatije), istovremeno, jedini pravi temelj etike.
P.S. Hvala vam oboma, super mi je ovo 🙂
Hahahaha, Loviceeeeeee, odavno se nisam ovako smisleno, zaista smisleno nasmijala :-))) Pa da, šta češkaš kad misliš? Glavu okrugluhomosapijensku dabome 🙂 ?
Evo, pogledaj odgovor Legalu, mislim da sam tu obuhvatila sve što bih znala reći dosad, a poklapa se sa tvojim zaključkom.
(pusti jezičko, knjiško kićenje moje. ideje dolaze sa drugih mjesta, kićenje ne može učiniti da bljesnu, ako već, same od sebe, nisu bljeskovite.)