Molitva za Malika

Novine bi u nekom predzadnjem članku dnevnog slota crne hronike javile da je Malik sitni lopov. Moja mama bi mu zamjerila iako je baš ona ta koja je sljedeće primijetila – Malik je, uz dragocjenosti i nešto novca, uzeo i jeftino plišano srce krv boje na kojem je pisalo Najboljim roditeljima, te moju fotografiju sa diplomskog u baletskoj školi, poza umirućeg labuda u neodgovarajućoj pački, lakoj i kratkoj haljini od krutog tila, vjerovatno kostimu iz Trnoružice.

Maliku sam bila zaboravila ime. Zapravo, kao da sam zaboravila da ime Malik uopšte postoji – to je jedna od mojih ratnih oštećenosti. Valjda mi je to abnormalno zaboravljanje imena, ali nikad lica, nekako psihološki pomagalo da lakše uđem u abnormalne okolnosti, neku novu stvarnost. No, kada bih čula Malik, kao tada u priči mojih roditelja o uzetim stvarima iz stana ili, kao večeras, kada na fasadi jedne zgrade ugledah svjetleću reklamu Malik za restoran, kafić ili šta li već, uvijek bih se sjetila riđeg, nestašnog dječaka sa pjegicama po nosu i obrazima, dobrog, neiskvarenog, tužnog i veoma veselog u isto vrijeme.

Malikov otac je nešto radio privatno prije rata. Majke mu nije bilo, živio je sa ocem i očevom novom suprugom i njihovom djecom. Puno ih je djece bilo, stan solidno veliki, ali tijesan za njih toliko. U Malikovoj maloj sobi, ujedno i sobi ostale djece, igrali smo se tako što smo se Malik i ja takmičili ko je odvažniji u skakanju sa kreveta na sprat. Nije poenta bila samo skočiti na pod, poenta je bila i skočiti što dalje, tamo, prema vratima. Nešto smo toga dana slomili, Malik ili ja, ne sjećam se. Ili smo oštetili vrata ili smo slomili luster, nešto se loše desilo. Malik je nastradao, jer je preuzeo svu krivicu na sebe iako ni danas nisam sigurna ko je zapravo bio kriv.

Znam da je Malik bio čarobnjak motivacije da se, za djecu toga uzrasta, postižu takvi teški i rizični pothvati. Bio je čarobnjak i u davanju podrške i neke neobične, tako tanane pažnje koju prema sebi nikada do tada i od tada nisam osjetila. To je bilo tako prirodno i tako usputno, a tako sveprisutno.

Ja znam zašto je Malik uzeo te dvije nebitne stvari, za mladića koji krade, iz stana mojih roditelja. Malik nije krao, on je sakupljao uspomene i svoje rasuto djetinjstvo u polomljenoj porodici. To se sistemu ne može objasniti. Kao što ja sebi ne mogu objasniti zašto Maliku ipak nije nekako uspjelo da okolinu privoli na svoje postojanje i svoje potrebe.

Mali, dobri i neiskvareni dječak sa pjegicama. Veliki drug.