Nepriznate riječi

u sumrak na vodi

crvenim obeliscima što odvajaju zbivanja od dubokog mira

uranjaju moji suhi i čisti prostori želja

mogu biti žene, ali su ustvari duge niti kose

što se gube u pjenušcu mora

može biti pogled, ali su ustvari poznati taktovi pjesme

što pod ognjem krvi i protoka svega topi njenu smrznutu daljinu

gdje si?

šta radiš sa rukama i kako sada govoriš

da li moje nepriznate riječi s vremena na vrijeme staviš pod jastuk

pitam nebo, s ove pogrešne strane gdje je toplo

too old, too cold

too old, too fuckin’ cold

onim mostom prođem rijetko

čuvam ga za crveni sumrak ako ikad dođe meni na tom mjestu

čuvam ga za susret kad te, znam te, ne bih prepoznala

mirišem ga i milujem kao dijete svoju ljubav

gdje si?

sada mnogo bolje znam sakriti i učiti

moj sniježni til više ne proviruje kroz moju crnu kožu

ne miješam to dvoje, osim kad tebi, evo, ponekad pišem

ne miješam to dvoje, jer toliko sliči tvojoj pametnoj patnji

too old

too fuckin’ cold

prve hrabre riječi gradile su preko cijelog svijeta kule tebi

gdje si?

sa Željeznim krstom na bijelom u masi

gdje si?

sa ovom pticom što ti je toplu šaljem, po kiši

gdje si u mom miru tačno

da te dodirnem

i, još jednom, prestanem