u sumrak na vodi
crvenim obeliscima što odvajaju zbivanja od dubokog mira
uranjaju moji suhi i čisti prostori želja
mogu biti žene, ali su ustvari duge niti kose
što se gube u pjenušcu mora
može biti pogled, ali su ustvari poznati taktovi pjesme
što pod ognjem krvi i protoka svega topi njenu smrznutu daljinu
gdje si?
šta radiš sa rukama i kako sada govoriš
da li moje nepriznate riječi s vremena na vrijeme staviš pod jastuk
pitam nebo, s ove pogrešne strane gdje je toplo
too old, too cold
too old, too fuckin’ cold
onim mostom prođem rijetko
čuvam ga za crveni sumrak ako ikad dođe meni na tom mjestu
čuvam ga za susret kad te, znam te, ne bih prepoznala
mirišem ga i milujem kao dijete svoju ljubav
gdje si?
sada mnogo bolje znam sakriti i učiti
moj sniježni til više ne proviruje kroz moju crnu kožu
ne miješam to dvoje, osim kad tebi, evo, ponekad pišem
ne miješam to dvoje, jer toliko sliči tvojoj pametnoj patnji
too old
too fuckin’ cold
prve hrabre riječi gradile su preko cijelog svijeta kule tebi
gdje si?
sa Željeznim krstom na bijelom u masi
gdje si?
sa ovom pticom što ti je toplu šaljem, po kiši
gdje si u mom miru tačno
da te dodirnem
i, još jednom, prestanem
Nije posteno da ovakva jedna lijepa i posebna pjesma ostane bez komentara. Neka ostane zapisano i neka oni koji citaju znaju da su “Nepriznate riječi” jedna crtica i pecat zrele umjetnosti.
Katrane, Crvena Sonjo,
Čekala je da izađe 11, 12 godina i dobro je da je artikulisana. Dobro zbog vas koji čitate jer je, izgleda, moj emocionalni teret kanalisan tako da je proizveo “novu vrijednost”, a dobro je i zbog mene jer ovako, uobičajeno, zatvaram poglavlja.
Hvala vam 🙂