Šta mogu ispričati nemani u zelenoj zjeni?
Preradiće moja slova i spraviće život. Potrebna je samo još jedna tačka u mome umišljaju da uspije prisloniti ravan. I stvarnost je moguća na ravni. Moglo bi tu stati polje dubokih bunara, sve jedan do drugoga, tamo gdje je posebno nepritegnuto algoritmima utisnutim žigovima značenja.
Koje značenje još ne postoji?
Jednog dana u svijetu endema, svega po jednog bez para, stolovala je jednina. Od jednog po jedno govorilo je jednim jezikom. Buka i haos neprimjenjivog algoritma. Sve je to izlivalo iz bunara na polju podno jednostavnog mjeseca, glavne uloge u sceni bajkovitog pejzaža.
Noć. Tamnozeleno rastinje počelo je da se mreškolji aktivirano starim ključem. Ko bi znao da se vjetar zna proizvoditi u krošnjama. Prijeti nam oluja i prijeti nam poplava zelene nemani iz zjeni. Ostaće na polju samo isušena vojska bunara, kad se ravan na stvarnost prisloni. Onda ćemo plivati i puhati u nepoznatim ćelijama, raspršeni od sjećanja, preraspoređeni i otključani u početak.
Jednina bez identiteta.
Koliko ćemo izdržati tako? Bez priče, bez svrhe i smisla, bez strpljenja koje algoritam niže u red.
Ovo je priča uime onoga od čega se spravlja, a nije spravljeno. Iza značenja, gdje je svjetlost jednako sljepilo.
Ali tamo na samom dnu, u zelenoj zjeni, crvena je tačka kao osnovna boja. To je slabost, prijesto sjećanja. Jednina za svaki haos.
Tu se počinje plesti riječ.
Dabome da je moralo biti nešto i prije riječi :…: Oduševljavaju me sve rekonstrukcije intuitvnog sjećanja na taj Prapočetak, a tvoja je, zanimljivo, ono što mene inače generalno muči u jeziku – iskaziva o neiskazivom, zato i ne znam objasniti svoje oduševljenje, osim potrebom barem da ga konstatujem. Konstatovala! :))
suglasan sam s rarom ali moram nadopuniti da poovska crta hororske mistike isto plavi iz >>vojske bunara<< 🙂 sjajan jezik Sionko,nepropustam,redovito citam
Molim te, molim te Posebnosti, otključaj komentare na onu pjesmu “u bilo kakvom položaju”.
(molim te.)
Veliki si mi kompliment dala, razumijem.
Znam Veliki :-), volim se družiti sa tobom.
Da, može biti, da, iako sam iz edicija s takvim atmosferama više i gorljivije čitala Lavkrafta.
I ja tebe pozdravljam, puno 🙂
“Iza značenja, gdje je svjetlost jednako sljepilo.”
Čime si izazvana?
Kako znaš? Znaš li da znaš? 🙂
Pazi, na tri pitanja, tri ista odgovora:
Ne znam.
Ne znam. Ne znam.
(valjda sam samo htjela odgovoriti na pitanje:
– Koje značenje još ne postoji?
– Iza značenja, gdje je svjetlost jednako sljepilo.)
Viđenje još ne postoji. Zato nema značenje.
Musa,a.s., je stajao na mjestu gdje je Svjetlost jednako sljepilo. Brdo je posvjedočilo urušavajući se, tijelo je klonulo, svijest se uzdigla, iza, gdje nije nemoguće doći.
Pazi, samo si htjela odgovoriti na pitanje. Šta prethodi pokušajima, nisi mi otkrila. Dva su izvora, prvi je nauk, drugi je iskustvo, mistično. 🙂
Mene naprosto čudi kako ste vas dvije izostavile mogućnost mašte kao trećeg ponuđenog legitimnog izvora intuitivnog znanja? Mislim, hajde da je neko drugi u pitanju, ali, Lovice, to je već ozbiljan metodološki propust 😀
Maštom se bježi, naukom traži, mističnim iskustvom osvjedočava.
Zašto je Musa, a.s., tražio viđenje?
Da mu se srce smiri.
“Ali tamo na samom dnu, u zelenoj zjeni, crvena je tačka kao osnovna boja. To je slabost, prijesto sjećanja. Jednina za svaki haos.”
Rekla bih da je ova žena lude mašte, da ne prepoznajem slabost, prijesto sjećanja. Svojstvo bića.
Posebnosti, u pravu si, u najvećem dijelu ove forme riječ je, prosto, o mašti. Ali, u pravu je i Lovica, jer mašta šeta značenjima, a čak i kada se trudi šetati iza značenja, radi to znajući da to radi, što je, također, značenje.
Istina je, da sada jako želim, radi nečega što jako motiviše, biti dekonstruktivna, to prosto ne bih mogla. Evo, ovo je trebala biti jedna dekonstruktivna, razgrađujuća priča do antičkog pojma haosa ili do naučnog pojma zelene nemani (primordijalne supe). I ponovo, sa koje god strane tome prilazim, uvijek nailazim na konstruktivnost. Na Građevinu, Mrežu, Zamisao, Priču, Scenario, Značenje.
E sada, ključno Lovicino pitanje – zašto ovo uopšte raditi, zašto imati toliku potrebu za tim? Zašto, u trenucima odmaranja, u trenucima samorazgovora kroz pisanu riječ, u trenucima uživanja dok se piše, pisati upravo o tome?
Lovica kaže, na primjeru Muse a.s., da mi se srce smiri. Ja kažem da to imam potrebu raditi radi potvrđivanja vlastitog značenja. I vjerovatno, da, najvjerovatnije – da to nikad (više) ne zaboravim.
I, nekako, ako se ta crvena tačka ne upozna i ne njeguje, ta slabost (gdje stoluje sjećanje o sebi), ako se, u naponu snage, sile i osionosti, zaobilazi i ništi, onda to fino Lovicino -svojstvo bića- postaje, polagano ali sigurno, prijesto dekonstrukcije.
(mnoge stvari na papiru radim preventivno. relativno rano sam osvijestila da je to, bar za mene, vrlo korisno raditi.)
Pozdravljam vas moje drage dame, istinska misaona elito (u pravom značenju tog pojma kojem se, sve češće u dekonstruktivnim procesima misaonosti u ovoj zemlji, namiče pežorativnost).
Vidi, vidi, mašta – bježanje? :O Pa Loviceeee… još uvijek u nevjerici da to od tebe čujem, a od sebe da se zalažem protiv mistifikacije posta :'D Šalu na stranu, ja nekako u ovom postu vidim ilham kao Vasionkin način dolaska do istine njenom sposobnošću zamišljanja, a ne izmišljanja (pošto ilham može da ima i ovaj drugi karakter). Ipak, nekako bih se usudila ponuditi mogućnost da je u pitanju ovaj prvi vid mašte koja teži stvarnosti i istini, koja traži odgovore, koja nastoji da joj se približi „iznutra“, a ne da od nje pobjegne. Zato ovaj tekst i ima karakter intuitivnog (moglo bi se nazvati i retrospektivno vizionarskim), a ne pouzdanog znanja (neću reći spoznaje, u ovom slučaju, jer ona dolazi Uputom – osim, ako zaista nije u pitanju mistično iskustvo jer je ono jedan od načina upućivanja – i ja to katkad uzmem u obzir prilikom razmatranja nekih istina koje nisu odnekle prepisane, pogotovo kad čovjek ne zna odakle nešto zna), makar na nesvjesnoj razini, a koje si ti, prepoznavanjem, čak i osvijestila. Znam tačno o čemu govoriš i šta si je pitala (i šta si prepoznala), pa sam zato dodala i ovu treću mogućnost, koja se meni čini nekako najprihvatljivijom. A da pitanje „svrbi“ – baš „svrbi“ :))
Posebnosti, zašto čovjeka privlači Bog i zašto ga toliko privlači da o Njemu razmišlja kroz mnoge, pa naoko i najneobičnije, forme?
Mene ne svrbi to pitanje, potpuno je jasno. To je najprirodniji mogući položaj čovjekov, toliko je jednostavno.
Ok., slažem se, možemo mistifikovati načine (na što ni ti nisi imuna). No, time, osim intrigantnih i tananih misaonih konstrukta, zapravo i ne dobijamo puno, niti dobijamo specifičnu novu vrijednost. To je jednostavno prirodni položaj čovjeka, jednostavno je tako, i slavimo to. Meni je to dovoljno.
Ilham ne mogu razumjeti kao zamišljanje ili izmišljanje, dok maštu mogu. Ilham je direktan udar u glavu,prsa, biće… mašta je milovanje, jednostavnije rečeno 🙂
Sve manje mašta onaj koji ilhamom progovara, a sve više njegove riječi nalikuju iz
maštanom. Zato što se suština ne da obuhvatiti, ujezgriti, osim srcem. Izričući je, izmaštavajući je, bježi se od centra, nesvjesno.
@rara 🙂 da znaš kako meni prečudno zvuči riječ “nevjerica” hehe 🙂