Ima ona jedna scena u petparačkom američkom filmu kada nekog velikog srpskog ratnog zločinca, da li Karadžića ili Mladića, neki američki anonimni junak Richard Gere na kraju filma ostavi u jednom mjestu, selu, da mu žrtve, da li žene i njihova djeca bez očeva, presude.
Šta ćemo mi imati u ovu srijedu, 22. novembra 2017. godine, 9.541 dan od spaljivanja trebinjskog sela Ravno u Bosni i Hercegovini 01.10.1991., kada je počeo napad JNA na BiH; ili 9.360 dana od pokolja u gradu Bijeljina u Bosni i Hercegovini 01. aprila 1992., kada su paravojne jedinice pod komandom Arkana, zločinca, psa rata i mafijaša iz susjedne Srbije, nasilno preuzele vlast u tom gradu; ili 9.356 dana od početka opsade Sarajeva, koja je trajala tri puta duže od opsade Staljingrada, glavnog bh. grada na koji je ispaljeno 50.000 tona različitih projektila; ili 9.330 dana od osnivanja koncentracionog logora Trnopolje kod Prijedora u Bosni i Hercegovini, gdje je, u svega nekoliko mjeseci postojanja, bilo zatvoreno i mučeno 30.000 muškaraca i žena nesrpske etničke pripadnosti; ili 8.163 dana od bosanske rane – Srebrenice, gdje su nam u genocidu ubili, pa iz jame u jamu prebacivali, između 8.372 i 10.000 Bošnjaka, dječaka, muškaraca, staraca u samo nekoliko dana?
U ovu srijedu će biti izrečena prvostepena presuda visokom oficiru JNA, pa komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, pa optuženiku za najstrašnije moguće zločine protiv čovjeka – zločin genocida u više opština u BiH, ratne zločine i zločine protiv međunarodnog humanitarnog prava, pa penzioneru u Republici Srpskoj i susjednoj Srbiji, pa medijski atraktivnom najtraženijem svjetskom bjeguncu od pravde, pa izručeniku Tribunalu u Hagu radi potvrđivanja “poslušnosti Srbije pred svjetskom pravdom”, pa zlom starcu Ratku Mladiću čije zdravstveno stanje, posljednjih mjeseci, ispunjava stupce svjetske, regionalne i bh. štampe više nego opisi zločina za koje mu se sudi.
Prije nekoliko dana Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (Tribunal u Hagu) poništio je svoju raniju odluku da ovom optuženiku za genocid i druge ratne zločine dozvoli posjetu ljekara iz Srbije prije izricanja prvostepene presude. Dan ili dva prije toga, portparolka nekadašnje glavne tužiteljice Haškog tribunala Florens Hartman rekla je, parafraziram, da Tribunal ne bi smio dopustiti posjetu ljekara iz Srbije Mladiću pred izricanje presude, jer znamo šta se desilo u slučaju Slobodana Miloševića kojeg su, također, posjetili ljekari koji nisu angažovani od Tribunala u Hagu. Slobodan Milošević, ratni predsjednik Republike Srbije, pa Savezne Republike Jugoslavije, optuženik za genocid i druge ratne zločine protiv čovjeka i međunarodnog humanitarnog prava u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, umro je u pritvoru Haškog tribunala 11. marta 2006. godine prije izricanja prvostepene presude. Miloševićev status u pravnom i istorijskom kontekstu je optužen je, ne i kriv je. Milošević je umro pred kraj svog haškog suđenja i nepunu godinu prije nego što je 26. februara 2007. godine Svjetski sud pravde u istom holandskom gradu – Hagu utvrdio da Republika Srbija, pravna sljednica državne zajednice Srbije i Crne Gore, koja je, ponovo, pravna sljednica Savezne Republike Jugoslavije, nije kriva za agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini, osim što je oglašena krivom za nesprječavanje genocida u i oko Srebrenice.
Kakva bi presuda Svjetskog suda pravde u Hagu u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije (odnosno državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno Savezne Republike Jugoslavije) bila da je ratnom predsjedniku Republike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije Slobodanu Miloševiću izrečena bar prvostepena, nepravosnažna, presuda pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (Tribunalu u Hagu za ratne zločine)?
Rok od 10 godina za reviziju presude Svjetskog suda pravde u Hagu u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije za agresiju i genocid istekao je 26. februara ove, 2017. godine, dakle prije izricanja prvostepene presude Ratku Mladiću, vojnom penzioneru u Republici Srbiji.
Mladiću živom će u ovu srijedu, 22. novembra biti izrečena prvostepena, nepravosnažna presuda za genocid u Srebrenici i drugim opštinama u Bosni i Hercegovini, druge ratne zločine protiv čovjeka i međunarodnog humanitarnog prava u BiH, ali je pitanje da li će dočekati živ drugostepenu, pravosnažnu presudu pred Haškim tribunalom.
Zapravo, onaj američki film sa početka ne čini se sada ni toliko jeftinim, niti konspiracionim, niti primitivnim u smislu ispostavljanja pravde. Istorijske i pravne svjetske arhive sadržavaće procedurama i aminovanim igrama od strane najviših svjetskih moćnika oštećenu i, samim time, uvrjedljivu istinu.
Uvrjedljiva pravda već je prisutna, jer se Mladiću, u modernije doba od onog za vrijeme Drugog svjetskog rata, presuđuje 8.163 dana nakon genocida počinjenog na gotovo samom kraju rata u Bosni i Hercegovini, a visokim ideolozima, komandantima i provoditeljima najvećeg genocida u istoriji svijeta – holokausta u Ninbergu, 15. oktobra 1946. godine presudilo se 4.045 dana nakon što su u istom gradu doneseni tzv. Nirnberški zakoni, među kojima je bio i Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti što će označiti početak progona Jevreja.
I, na koncu, u javnom prostoru ove zemlje već izvjesno vrijeme, a to je sve prisutnije kako godine od referentnih stravičnih događaja prolaze, primjetna je i uvrjedljiva etika, koja nastaje tako što mi bazičnoj, minimalnoj etici dozvoljavamo da se povlači pred ultra modernim pojmovima pluralnosti mišljenja i “izgradnje povjerenja”. Ovome prvom je normalno da Srbi, prosto, imaju “drugačije mišljenje”, pa im Ratko Mladić može biti i heroj, a ovome drugom je normalno da se teške, ratne teme zakopavaju (proglašavaju “nacionalističkim”!?) uime “izgradnje povjerenja”.
Dolazimo, dakle, do “spontanog” opštedruštvenog pristanka na zlo.
Ko je protiv?
Referentna vrijednost i izuzetan tekst.
U javnom prostoru ove zemlje uvrjedljiva etika, dominira nad bazicnoj, minimalnoj etici, upravo i zbog toga sto u tom javnom prostoru gotovo da vise i nepostoje ovakvi tekstovi kao sto je tvoj.
Protiv “spontanog” opstedrustvenog pristanka na zlo su svi oni koji su slobodni, koji su spremni za tu slobodu da se zrtvuju, i oni koje se ne moze kupiti.
Protiv sam..
Dobre primjedbe. Pravo, ne ide sa etikom podruku, a kako vrijeme odmiče i pravda joj je sve dalja. Neki dan sam čula pametnu: Balkanci prihvataju istinu samo ako im ide u prilog i ako se poklapa s njihovim stavovima., samim tim imamo više istina o jednoj stvari.
“Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana…”
Ove genocidne, ratnohuškačke reči, koje se i dan-danas mogu čuti na brojnim video snimcima širom interneta ( https://www.youtube.com/watch?v=UGqv9CJbd3U ) izgovorio je SADAŠNJI predsednik Srbije, Aleksandar Vučić.
Osim što je zagovarao masovna ubistva, glorifikovao je njihove počinioce.
U ovom postu http://srbijica.blogger.ba/arhiva/2015/07/11/3905909 objavila sam fotografije na kojima se vidi kako u jednoj od najvećih beogradskih ulica postavlja tablu sa natpisom “Bulevar Ratka Mladića” i kako maše tom parolom za govornicom srpskog parlamenta.
No, međutim…
U istom postu objavila sam i neke fotografije novijeg datuma na kojima se vidi kako tog istog Aleksandra Vučića u Srebrenici, mestu gde je izvršeno najmasovnije od tih masovnih ubistava koje je zagovarao, dočekuju kao POČASNOG GOSTA.
Pokoljem u Srebrenici je komandovao Ratko Mladić, isti onaj Ratko Mladić kome je sadašnji počasni gost Srebrenice, Aleksandar Vučić, svojevremeno dodelio beogradski bulevar, kao znak zahvalnosti zbog tog pokolja.
Taj i takav Aleksandar Vučić upisao se u srebreničku knjigu žalosti (nebo, otvori se!) a jedna od majki žrtava mu prijateljski zakačila nekakav simbol ožalošćenosti na rever sakoa.
Ja sam iznela dokumentovane činjenice, a zaključak neka svako izvede sam za sebe.
Postojanje suda u Hagu govori da je Evropa učinila odmik od svoje prilično nehumane prošlosti. Prvi puta u povijesti stradanja balkanskih muslimana će biti načet mit o “herojima” iz “odabranih naroda” (u svom bolesnom zanosu Radovan Karadžić je uzviknuo i da je Bog Srbin!, što, zapravo, nije uspio prodati sucima u Hagu). Sud u Hagu je simbol postojanja Evrope kao samoproklamirane domovine prava i morala i na neki način drama još traje. Možemo reći da smo kao narod fiziološki preživjeli (između ostaloga zahvaljujući i takvoj Evropi okrnjene savjesti), a šta će biti dalje je uostalom u Božijim rukama.
Suđenje Eichmannu 1961 u Izraelu donekle ide u prilog tezi da se suđenja Mladiću i Karadžiću, bez obzira na količinu dana/mjeseci/godina proteklih od trenutka počinjenja zločina, treba(lo) održati.
Istovremeno, to isto suđenje Eichmannu u Izraelu dokazuje da (su) se suđenja svim ratnim zločincima treba(la) održavati u zemljama počinjenja zločina. Nažalost, nijedno pravosuđe u tim našim ex-yu državama nije niti će ikad biti dovoljno snažno i dovoljno neovisno da donese pravedne odluke. To je naša tragedija.
Srbijica navodi primjer koliko smo mi sami nedosljedni i apsolutno nesposobni da se osude ratnih zločinaca i zločina donesu na sudovima u našim ex-yu državama. A upravo je to jedan od argumenata koji, po meni, idu u prilog toj mojoj tezi.
Istovremeno (opet), suđenja u Nűrnbergu neposredno iza WWII ne bi trebali uzimati kao primjer u kontekstu vremenskog odmaka od počinjenja ratnog zločina, jer ne zaboravimo: saveznici su još za samog trajanja WWII ZNALI što se dešava u okupiranim državama i ništa nisu činili po tom pitanju. Jedan od mogućih argumenata za to ne-djelovanje zaštite svih naroda koji su bili protjerivani, zatvarani u logore, ubijani, spaljivani itd. je činjenica da se za to vrijeme prikupljala dokumentacija i dokazni materijal, jer nisam sigurna da bi se ta ogromna masa dokumenata, fotografija, svjedoka mogla prikupiti u relativno kratkom roku u kojem je isto suđenje trajalo, iako je riječ nešto više od godine i pol dana.
Činjenica je isto tako da su mnogi prikupljali sve to što bi jednog dana trebalo biti argumentacija za suđenja onima koji jesu počinili ratni zločin, ali opet se dešava isto: sudovi i pravosuđa su u našim državama apsolutno ovisni o vladajućim u tom trenutku i apsolutno nisu neovisni i mislim da su mnogo puta dokazali da se jedan te isti zakon u svakom, maltene, selu potpuno drugačije interpretira.
Uvjerena sam da će sutrašnja odluka u Haagu biti osuđujuća, s maksimalnom vremenskom kaznom. Uvjerena sam da će presuda i osuda biti tolika da će naše žrtve u nekoj mjeri dobiti satisfakciju, da li će to biti dovoljno za svu monstruoznost Mladićevih postupaka? Najvjerojatnije ne.
Primjer filma, kojeg spominješ, je jedan od mogućih rješenja za naše probleme, no da li bi nas takvo rješenje izdignulo iz plemenskog stanja u kojem se nalazimo? Možda je upravo to razlog da se suđenja odvijaju u Haagu (moglo je biti i bilo koje drugo mjesto u Evropi). Jer, mislim da se za mog životnog vijeka, nećemo izdići iz takvog stanja ma koliko god puta bili primljeni u institucije prava i pravnih država.
Ima tu još nešto Katrane, osim slobode, osim posvećenosti slobodi i nepotkupljivosti u pitanjima etike.
Osjećati drugog, saosjećati.. I onda, taj spoj ulaska u tuđu kožu, a onda odaljavanja od te situacije raciom i objektivnog, činjeničnog “mjerenja” – pa čekaj, kako bi meni bilo?
Ta nemogućnost saosjećaja, a onda i orgijanje nad patnjom čovjeka, ništenje te ogromne patnje sa nekim -ali-, uvijek nekim -ali-. To je novo brisanje živih ljudi, osim mrtvih.
Zaista ne znam šta bih rekla. Dobrom dijelu ove zemlje ljudska patnja postala je estrada. “Hajde da se malo svađamo”, “šta ima veze, na kraju krajeva, nije se meni desilo”.
Fuj!
Ne postoji više istina Zlatna Izmaglice, ljudi nema. Nema mogućnosti da ti ljudi kojih nema imaju djecu, a njihova djeca djecu. Svi jako dobro i u ovoj zemlji i u regionu znaju čijih civila količinski više nema, čiji su civili količinski više zatvarani i mučeni po logorima, čije su žene količinski više silovane. Hej, zna se to dobro i svaki, baš svaki punoljetan i mentalno sposoban čovjek to zna. O čemu pričamo, o kakvih više istina? “Preventivnom zločinu” srpskog etničkog političkog i vojno-policijskog vodstva? Najnovija teza je “pravili smo genocid i zločine da ih ne bi pravili nad nama”. Jbg., svaki pojedinac, procjenjujući akcije drugih, gleda svojim očima i projektuje na drugog ono što nosi u sebi. Tako je i sa kolektivitetima.
Asimilacija zla.
Srbijice, sve znam i sa svim se slažem. Izgleda da će nadležne institucije u BiH dovijeka sakriti sljedeću Vučićevu sramotu (nepoznata je to kategorija pojmovno, dao mu Bog da se to izmijeni) – šta su radili na obilježavanju godišnjice genocida u Srebrenici srbijanski tajni agenti porijeklom, na primjer, iz Novog Pazara i kakva je bila njihova uloga u “pokretanju masa”? A ko je, sa bh. strane, bio kolabiracionista da veliki scenario “Vučićevog mučeništva u Srebrenici” medijski zasjeni ukop ljudi čije su kosti nekoliko puta premiještane iz jame u jamu?
Fiziološki preživjeli, Teoretičaru, zahvaljujući Amerikancima zapravo. Bilo je tu evropskih uticajnih političara, slažem se, ali se većina establišmenta evropskih zemalja ponašala na način “mi ne znamo”, “mi ne vidimo”, “ne miješaj se”, “pusti” (valjda dok bolje naoružana vojna sila odradi svoje). Šta ćemo sa embargom na naoružanje, a strana bosanskih Srba, u to vrijeme, naoružana do zuba, dijelili doslovno mitraljeze starcima po selima, municije koliko ti Bog hoće. Znam, vjeruj, to su “moji”, gledala sam to iz prve ruke.
Sud u Hagu je najmanje što je moglo biti učinjeno i ti to znaš. Doduše, da, i nije moralo, ali kontam da su prekookeanci ipak pritegli kroz NATO, UN, novčano i najviše, a to ne smijemo zaboraviti, kroz samo osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Ne negiram ja Sud u Hagu Gracija, bolje nemamo, neću i ne mogu i ne smijem ga negirati. Ali, iza teza da je istina dobrano oštećena tehnikalijama – uvrjedljiva istina, da je prekasno ispostavljena pravda (u odnosu na mogućnosti) – uvrjedljiva pravda i da je ovaj sveopšti modernizam u nepovlačenju ovih tema jer si rigidan i “okrenut prošlosti” – uvrjedljiva etika, iza toga stojim svim svojim bićem.
Jednostavno kažem da se moglo, da se htjelo, uraditi mnogo, mnogoooo bolje. To je zaista činjenica.
Goste, lagano podvlačenje. Ne mora uvijek biti u pitanju otvorena tehnika.
nijednog trena nisam ni pomislila da itko od nas negira sud u Haagu. Izvini ako si stekla takav dojam iz mog komentara.
Htjela sam samo reći da vremenski odmak od 22 godine u slučaju Mladića, ne smije biti razlogom za eventualno oslobađajuću presudu. Naprotiv, ratni zločin ne zastarijeva. Vrlo sličan slučaj (iako se ne može mjeriti po kriteriju monstruoznosti sa Mladićem) je suđenje Vasiliću, poznatijem kao Kapetan Dragan: Australiji je trebalo 7 godina da ga izruči RH i da se suđenje održi konačno u RH za zločine iz 1991. Znači punih 26 godina su žrtve čekale pravdu.
Da imam moć, ja bih optužnicu Mladiću povećala i za zločine počinjene u RH – Škabrnja, Kijevo, Šibenik, Zadar…. nažalost, za te zločine neće biti ni optužen ni osuđen…. Mladićeve žrtve u RH neće dobiti nikakvu satisfakciju.
Uzroci, uzroci, bitni su uzroci!!
*
“casus belli?”
“Tuđe hoćemo, svoje ne damo!”, pa ni svoje ratne zločince.
*
“Jednostavno kažem da se moglo, da se htjelo, uraditi mnogo, mnogoooo bolje. To je zaista činjenica.”
*
Zadovoljan bih bio kada bi svi mogli shvatiti da govoriti u kategorijama: “moglo je, mogli smo” jednostavno je netočno (mlaćenje prazne slame)jer; sve što je bilo upravo je tako moralo biti jer je bilo i nikako drugačije.
Druga stvar su propuštene prilike koje nisu iskorištene? To je isto kao i plakanje za prolivenim mlijekom.
Sve dok svaki narod ne “odbaci tru(h)le jabuke iz svog skladišta” ništa ne pomažu izrečene presude pa kada bi to bila i smrtna kazna. Grijeh je poistovjećivanje jednog čovjeka sa cijelim narodom kao i osuđivanje cijelog jednog naroda za grijehe pojedinaca ili pojedinca.
Sve dok silnici ne osjete silu na “svojoj koži” neće se opametiti, neki ni tada, “bolesne psihopate su”!
Svako dobro svima pa i njima!, a za počinjena zlodjela svako osobno odgovarati treba!,hn. 🙂
Znam da nisi Gracija, više sam to napisala zbog bojazni da unutar naše, bloggerske zajednice ima pojedinaca koji bi mogli shvatiti moju kritiku kao svojevrsni dodatni podstrek za negiranje suda i mandata tog suda da utvrđuje krivičnu odgovornost i izriče kazne za istu. I, kako sam i pretpostavljala, ima ih nažalost.
U potpunosti sam saglasna, Mladić je trebao odgovarati i za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj, u to vrijeme kao visoki oficir JNA. Dodatan argument tezi da je riječ o uvredljivoj istini i, u ovome slučaju, neispostavljenoj pravdi.
A, znaš, jeste riječ o uvrjedljivoj pravdi. Moje dijete, hvala Bogu, nije ubijeno u Srebrenici, Prijedoru, Sarajevu, nije, hvala Bogu, ni tvoje. Mi smo žive, a mnoge majke nisu žive dočekale današnju presudu, a ubijena su im djeca, muževi, braća. Pravda se donosi zbog cijelog čovječanstva u ovakvim slučajevima najtežih ratnih zločina, ali, prije svega, pravda se donosi zbog porodica žrtava i samih žrtava. Vjerujuće sam biće i znam da postoji savršena pravda jednog dana, ali to ne znači da svijet ne bi trebao činiti sve što je u njegovoj moći da i tu zemaljsku pravdu približava tom idealu. Zamisli, umreš nakon dvije decenije, a niko nije odgovarao radi ubistva tvoga djeteta. O tome govorim.
shvatila sam… i slažem se s tobom…
Hadžija, ne ispostavljaj mi grijeh, ja sam iz tog naroda. Nisam zločinac, Mladić jeste. Ne negiram genocid, ali mnogi iz mog naroda negiraju, a to je posljednja faza genocida po definiciji genocida koju je ovjerio UN. Ne, Srbi nisu kolektivno krivi, ali jesu kolektivno odgovorni. Svi punoljetni, pri zdravoj svijesti i dovoljno fizički jaki pojedinci srpske etničke pripadnosti u Srbiji i BiH u vrijeme činjenja zločina su odgovorni što se nisu pobunili. Nije odgovoran Srđan Aleksić – pobunio se i platio to životom, nije odgovoran Rambo Amadeus – na Miloševićevom javnom RTV servisu je u vrijeme kampanje terorisanja Sarajeva pozvao ljude u Srbiji da otvore oči i pomognu Sarajlijama, nisu odgovorni još neki pojedinci, ali takvih pojedinaca je bilo malo, isuviše malo.
Ne radim ništa zbog tvoga zadovoljstva hadžija u ovoj stvari, radim zbog zadovoljstva Boga, a Božije zadovoljstvo znači istina. Ili, da skratim, radim to zato što osjećam patnju ljudi koji su ostali bez svojih najmilijih i radim to zbog sebe, zbog svog osjećaja za istinu. Izvini, ali tvoje zadovoljstvo mi zaista nije primarno.
O P R O S T I i H A L A L I?
*
Tvoja rečenica: “Jednostavno kažem da se moglo, da se htjelo, uraditi mnogo, mnogoooo bolje. ‘To je zaista činjenica’.” (moji navodnici na: To je zaista činjenica)
Kakav bi ja to čovjek bio kada bi nedužne (Tebe) za tuđe zločine osudio?
Nikakav!!
Analiza je ove gore rečenice: “Jednostavno da ….”
Šansa i prilika je postojala, ali znajući tko je tada bio u položaju moći i odlučivanja vidimo da iste nisu iskorišćene, “nije se moglo jer se nije htjelo” jer “oni” su kakvi su!, te su krenulo unaprijed zacrtanim pravcem, (memorandumskim).
Kada govorim o mome zadovoljstvu zapravo se radi o mome viđenju da ljudi žive u prošlom svršenom vremenu gdje se o tvrdnjom: “Moglo je, mogli smo” pokazuje nevjera na taj način da ljudi ne prihvaćaju “pluskvamperfekt”, trošeći u ludo vrijeme i energiju na nepromjenjivu činjenicu;
“Što je bilo upravo je tko moralo biti !”
“Povijest nije moguće promjeniti!”, ,ni za jotu ali je moguće na novo je ocijeniti!” (kako komu i kada odgovara)
Koliko je samo TV emisija na ovu temu bilo: “Da li je bilo moguće izbjeći ratove na prostorima bivše Jugoslavije?”
E, to me ono pravo rastuži kad vidim u što ljudi vrijeme troše dok nam život pred očima promiče.
A moje zadovoljstvo je nebitno,te ni od koga ne očekujem da me “zadovolji” svojim ponašanjem, svojim stavom pa niti svojim načinom života.
Bitno je nebrojeno puta rekoh i napisah zadovoljstvo “Ljubljenog”!
Oprosti za nesporazum koji moje nedovoljno elaboriran stav kod Tebe izazva.
*
“Mir, mir, mir, nitko nije kriv?!” 🙂
*
Tebi, kao dokazanom ljubitelju Istine i pravde, svaku sreću, mir i dobro u svakom trenutku sada od srca želim!,hn. 🙂
Hadžija, rekla sam ti ranije da unaprijed opraštam, a sada se vježbam u tome da ne zamjeram, uopšte, koliko je to moguće. Ovdje nisam nimalo zamjerila, ovdje sam se ljutnula, hajde da to tako kažem.
Ljutnula sam se zbog ove rečenice: “Grijeh je poistovjećivanje jednog čovjeka sa cijelim narodom kao i osuđivanje cijelog jednog naroda za grijehe pojedinaca ili pojedinca“, pa sam ti rekla da ja to ne radim čim ne osuđujem sebe (sud je izreći presudu, a presuda sadrži kaznu, dok je stav nešto drugo), s obzirom da sam i sama dio tog naroda. Ali, recimo, smatram i sebe odgovornom što češće ne upozoravam i javno i privatno na stvari poput ovih o kojima ovdje govorimo, a koje ovo društvo, prije svih sam srpski narod, vode u bolest. Odgovorna sam jer živimo u posljednjoj fazi genocida – negiranja.
Izgleda da se nismo shvatili, pa sam pokušala da preciznije pojasnim. Nadam se da sam uspjela.
Molim te, nemoj mi se izvinjavati. Shvatam potrebu, normalna je, imam je i ja, ali eto, znaš zbog čega – jednostavno ne zamjeram. Možeš me unekoliko naljutiti, ali ne i da ti zamjerim 🙂
I tebi sve najbolje hadžija 🙂
“Ljutnula sam se zbog ove rečenice: “Grijeh je poistovjećivanje jednog čovjeka sa cijelim narodom kao i osuđivanje cijelog jednog naroda za grijehe pojedinaca ili pojedinca“”
*
Kako god da pročitam, obrnem i okrenem “spornu rečenicu” znajući da nije rečena (ni pod razno) osobno Tebi nego onima koji tako rezoniraju, tako govore i tako postupaju smatram je sasvim korektnom!, pa me začudila Tvoja reakcija.
I nesporazumi su sastavni dio života.
Uživaj!, hn. 🙂
Shvatila, shvatila 🙂
I dobru mi bio hadžija, pozdravljam te 🙂
*U dobru 🙂