Utočište

Izronila je iz vode i sa jednom rukom navukla tamu i zvijezde, a sa drugom blještavi eter što se iz daljine vidi kao duboko plavičasto. Nije dosad probala da jednim dodirne drugi dlan, ostavljala bi siguran međuprostor iznad glave i tu bi, u tu usku tubu, pozivala sva drugačija bića sa kojima ovaj svijet nije znao šta bi.

Vremenom je tu postajalo tijesno, zadubljenima bi smetale munje, a radosnima, s radošću pretjeranom za iole stvarnosti, smetao je red i zahtijevana tišina.

Iznad su se borile i srastale ideje, ispod bi se sudarali i srastali ljudi.

Ispod tame i zvijezda bilo je više kopna, a manje voda, mjesec je bio na svim plemenskim grbovima, a zima oštra da bi preživljavali najjači od svoje vrste. Toplina tijela se posebno poštovala, vatra u plamičcima čuvala na skrivenim i od vjetra zaštićenim mjestima. Ova zemlja zvala se Heridonija po slijepom matematičaru Heridu koji je štapom računao po snijegu i govorio im gdje će pronaći vodu i pećine. A tamo, na drugoj strani, pričali su stari Heridonci, tamo je u staro vrijeme bila Otisurija, najljepša od svih zemalja. Pričalo se da su Drugačiji zaposjeli Otisuriju, zarobili vladaricu te zemlje Tredu i zauvijek promijenili njene stanovnike. Šta se sada u Otisuriji dešava, pričao je stari Herid djeci Heridonije, to se ne zna.

Treda je bila zabrinuta iako je znala da se stari Herid drži obećanja i čuva pribijenima u hladnu i suvu zemlju koplja sa zastavama plemena Mjeseca. Nešto se dešavalo gore, jer bi joj se ponekad, u svako doba dana, učinilo da osjeti noć i pričljive vjetrove Heridonije.

Sve češće je razmišljala da baš ovaj put spoji dlanove i upozna raskoši zimskih vatri sa bogatim obalama ljeta. Drugačiji bi našli svoje mjesto u jednoj zemlji razlika i ovaj međuprostor ideja, na granici između Otisurije i Heridonije, konačno bi ispustio svoj veliki naboj. Pred sobom je imala dvije strašne stvari koje su je podsjećale da to ne učini još odavno. Slomljeni pješčani sat i nezavršena knjiga pripadali su njenom prethodniku koga su smakli da heridonske žene odvoje od Otisurijaca, noć od dana, vode od kopna, disciplinu od lagodnosti, Sunce od Mjeseca. Otisurija i Heridonija tada su bile jedna zemlja, a njihovu zajedničku djecu zvali su Drugačiji. Roditelji nisu mogli, a bilo je to iz generacije u generaciju sve gore, shvatiti lude ideje svoje djece koja su sanjala iza Heridonije i Otisurije, tamo gdje borave mogućnosti. Promijenili su boju zelenila, naučili Otisurijce da pale vatru, a Heridonce da liječe, razmijenili su među narodima njihova tajna znanja i podučili ih istom jeziku. Uveli su mjerenje vremena i izmišljanje priča smatrajući da će tako osloboditi svakog čovjeka da pronađe ritam, riješi se dosade i beskorisnosti i često zalazi u perivoje ideja.

Drugačiji nisu bili strpljivi i zaboravili su one koji zaostaju, a njih je bilo sve više.

Pred zajednički ustanak Otisurijaca i Heridonaca Drugačiji su njenom prethodniku dali ovaj sat i ovu nezavršenu knjigu, a onda pobjegli u mogućnost.

“Ako ljude želite upoznati sa svim stvarima, onda im dajte jedan jezik. Odredite one koji će ulaziti u njihove ideje, jer je to vlasništvo svijeta. Sve pomiješajte, a onda će oni da budu žedni i spuštaće se do prvih razlika, tamo gdje su oni u sebi jedinstveno neponovljivi. Pustite ih da diskutuju dok rade, odmaraju, dok se mole i uče, i zapisujte ono što zapisati treba. Nek ostane od njih uvijek onih što nisu Drugačiji, negdje po krajevima svijeta, jer oni će čuvati zemlju ako se vi odlučite otisnuti.”

Zatvorila je knjigu i odlučila pozvati slijepog matematičara Herida i vladaricu Tredu. Pričaće sa njima prije nego što spoji dlanove i spusti ideje na Otisuriju i Heridoniju.

Ušli su u novi ciklus i pitanje je šta će, ovaj put, sa sobom donijeti Drugačiji.