-Kako si?-, upitao me je nekako prenaglašeno, možda i zabrinuto.
Izbjegla sam kontakt očima i pomislila: Zar se to nešto vidi?
Više nisam bila sigurna kako se osjećam, zapravo osjećala sam se ok., dovoljno da ne razmišljam o tome kako se osjećam.
-Šta znam, tako-tako, dan je nekako..-, izgovarajući to shvatila sam da uopšte nisam promislila šta ću reći.
-Da, težak je dan- tu sam uhvatila njegov pogled, nastavljao je -bio sam na komemoraciji-.
Spomenuo je ime, a mene su uhvatile misli kako mi se uvijek “lijepe” te informacije iz svijeta umjetnika, ma koliko bila izolovana i trenutno nemala dodirne tačke s tim svijetom. Sada mi to priča čovjek koji mi je jedva poznanik i priča mi o čovjeku kojeg nisam poznavala.
-Da, vidjela sam to danas na poslu, gledala sam slike.-
Tu je započeo i pomalo iznenađeno i nije.
-Je li znaš da se ubio?-, upitao je i tu je bilo jasno da je iznenađenje prešlo u zabrinutost, da zapravo uopšte nije bila riječ o iznenađenju, nego o potrebi da tu priču još jednom prođe danas.
Ili, pomislila sam, da li je mogao slučajno započeti tu priču. Kako bi mogao znati da bih to sve skupa mogla dobro razumjeti? Isuviše dobro.
-To su neke odluke koje se donesu i u koje se ne ulazi-, izbjegavala sam pogledati njegovu zabrinutost i gledala blago desno, prisjećajući se. -Nisam ga poznavala, poznavala sam njegovog oca.-
Rekao je nešto isuviše teško o imenima djece, rekao je da su rekli da je depresija.
-Nije ni čudo, u ovakvoj zemlji-, kao da je tu tražio potvrdu, ali je nije dobio. U tom razgovoru nije dobio ništa što bi odgovorilo na njegovu zabrinutost. Ništa što bi potvrdilo odgovore do kojih je već došao ili je klimavo vjerovao da je do njih došao.
Sa ugašenom cigaretom sam napustila to mjesto. I grubo i nisam, jer je mome sagovorniku izgleda trebalo još bar nekoliko minuta razgovora. Krenula sam nizbrdo i upitala se da li sam upravo demonstrirala totalnu ravnodušnost, odsustvo čak i nadaleko čuvene sarajevske mahalske radoznalosti.
Nemam odgovor na to pitanje, ali znam da bi ostao još zabrinutiji da sam zaista ušla u taj razgovor onako kako ulazim u većinu razgovora.
Čini mi se da je goldmist jednom pisala nešto slično, kako je bezveze da se ljudi spominju i da se prepričava nečija tragedija.
Kad mi je stric umro dolazili su ljudi, i hvala im, ali ta konstantna potreba da se prepričava jedna te ista stvar, pogotovo u situacijama kad je rana još ljuta i otvorena, fasciniralo me da niko nije pomislio da su suze stizale iznova i iznova jer bi svaka osoba koja bi se pojavila pitala isto pitanje: a šta je bilo, kako je umro? na dan njegove smrti, genijalno.
Imam poriva uvijek reći: ili ti je stalo i razumiješ, super, sad šuti! ili ti nije stalo i nije te briga, super, nema veze, sad šuti!
nema pravih riječi, nije te Bog poslao da mi olakšaš, potapši me po ramenu, razmijenićemo neki neugodni pogled i ja idem odraditi šta moram a ti odradi šta je pristojno pa ćemo pričati nekad kasnije o tome, ili bolje, nikad.
“lijepljenje” je manje opasno od “upijanja”, a za oboje postoje razlozi.
Ti si glasonoša, Svijetla. Ono što se “zalijepi” na tebe, pomoći će nekome ko će to “pročitati”.
Ono što se upije, razara. Ravnodušnost je otklon od poznatih rupa.
Znam to Akrobata..
Tišina tu zaista najbolje odgovara, to su trenuci, između ostalih (rijetkih), gdje je svrha tišine tako očigledna. Tišina ostavlja prostor i da započne onaj, ranjeni, ako ima potrebu započeti, kad god je dobije, ako dobije tu potrebu.
Ne znamo se, ljudi, dobro ponašati u sporednim ulogama, zar ne? I kada nam sve govori da je prisustvo sasvim dovoljno i da nije trenutak za intenzivnije ispoljavanje, tradicijske norme će to pokušati prekrojiti, ako ništa drugo.
Kad ovako pogledam ovo što sam napisala, izgleda da sam djelimično dobro postupila, jer veoma lako, zapravo najlakše, može biti da je moj jedva poznanik volio čovjeka iz posta kojeg više ovdje nema. Trebala sam mu dati još nekoliko minuta.. Tišine.
Jeste Lovice, slažem se, lijepljenje je manje opasno od upijajnja, a ravnodušnost je otklon od poznatih rupa.
No, upijanjem se stvara nova vrijednost, tako se upoznaju rupe. To je svrha upijanja, predestinirano je i potrebno. Ali, ima tu i čitave umjetnosti. Selekcija šta je zaista na nivou arhetipskog osjećaja ili ideje, pa treba biti upijeno, a šta je, prosto, smeće, često zloća, sitna i svakodnevna zloća smeće. Sljedeći nivo je borba s navikom. Čovjek je često spreman za refleksiju (odbijanje) ili samo lijepljenje, ali se navika upijanja zadržava i duže nego što je upijanje vremenski predestinirano i potrebno. Tada se unutra dešava sukob i taj se sukob manifestuje kao nemir, bar sam ga ja tako osjećala i osjećam. Po tom nemiru ili odsustvu nemira danas prepoznajem da li je mjesto upijenom zaista u meni, jer me treba nečemu naučiti, ili je riječ o navici, pa je upijanje samo skupljanje smeća.
Ima nešto sa čime se ne slažem. Ne mora razoriti, kroz vrijeme može dodatno umjestiti, učvrstiti čovjeka. E sad, opis procesa kako se to dešava nikako ne mogu dati. Znam samo da je podjednako “neobjašnjiv” ljudskom rječniku kao kad trebaš, na primjer, objasniti zašto tokom jedne molitve uranjaš, a tokom druge izranjaš. Šta je to, pa jednom bude ovako, a drugi put onako?
Znam da ćeš mi tu ti moći pomoći.
Moja radna kolegica je nedavno imala jednu mučnu epizodu u životu, onu što podijeli život na prije i poslije. Danima sam je izbjegavala jer nisam znala šta da joj kažem. A opet, da ne kažeš ništa, još mi je izgledalo gore. Odlučila sam da je najbolje nju pustiti da ona kaže onoliko koliko hoće poslije mog upita: Kako si? I onda je to, mislim, taman. Pustiti onog ko to prolazi da kaže šta ima, a ne da čovjek po minskom polju rečenica i pitanja hoda jer su ljudi u tim tragedijama posebno osjetljivi i to treba poštovati. Sve preko toga, prepričavanja, tumačenja, višak, baš baš višak.
Da, Zlatna Izmaglice, slažem se.
Da, u nekom prošlom vremenu unutrašnji sukob se manifestirao kao nemir, bili su to vrli žestoki napadi koje sam s vremenom definisala kao sukob emocija i razuma potaknut uplivom nečega izvana, ali uvijek riješen duboko unutra.
Ne može razoriti, ali da razara, da.
Vratit ću se na rješenja.
Čovjek mora apsolutno biti oslobođen sumnje. A to je izuzetno teško, jer u jednom momentu mora žrtvovati emocije (dok izranja), a u drugom razum (dok uranja).
Pomogla si mi u jednom. Ja zaista teško prepoznajem šta je to što me treba nečemu naučiti, a šta jednostavno treba odbaciti. To je neka vrsta defektnosti koja se proteže na više polja. A đavo je u detaljima, bez ikakve sumnje 🙂
Interesantno si ovo pojasnila; emocije/izranjanje, razum/uranjanje. Razmisliću o tome, prisjetiću se. Ima li tu uopšte žrtvovanja, pa i simboličkog? Ne znam, meni to tako.. jednostavno se desi.
Oprezna si sa odbacivanjem. To je lice milosrđa.