Implozija

Događaj je razbijen na krhotine, pa lijepljenje situacije, čak i onako pognuto, kao stari časovničar u gornjem gradu, naiđe na ispadanje. Staklena maska, izrazito tanka i pažljivo, pažljivo izduvana od Italijana sa sjevera ostaje bez dijela lijevog obraza, oko jagodice, a na ispadnuti dio stala sam golim stopalom. Premjestila sam svu težinu na tu nogu, jer kad je odlijepim od tla, više zbog znatiželje nego zbog boli, krv će stvoriti svoje žilice i grananja, a onda ću morati da ih slijedim. Ja zapravo slijedim znakove.

O vremenu ću pričati koje je ispremetano i, evo, zaista nije tako nabacano samo u mome sjećanju, nego i u mojoj prošlosti. Kazna je došla prije ovoga što sam je sada zaslužila, trenutak se desio kakav sam ga u prijašnjem nizu smislila i oplodila, ali je to uvijek razbijalo, praskalo, implodiralo. Kao da se zemlja neprestano urušava, a ja trčim unazad gledajući zabezeknuto u to propadanje i uvijek stajem na čvrsto i uvijek ga zarazim virusom rasipanja. Ne znam kada je trčanje unazad stalo, niti mogu ponuditi bolji odgovor na zašto od iskupljenja još u doba nevinosti.

Moja je kućica sa zidovima prepunim okačenih bakarnih posudica i zvončića, prozirnih epruvetica u kojima se čuva dah, peruška ili tanka trava zlokobno spokojno jezdila tako rasklimana po olujnom moru. Stajala bih čas na stijeni, mokra i cvokotava od valnih udara, čas u kućici, topla i zarumenjena, i tako bi me to premiještalo brže i brže dok se ne bi uvrtilo pa je veliko more, sa svim svojim mitskim bićima, podvodnim masivima i potonulim gradovima, nekako ukoračilo među moje zvonke zidove i krhke police i jako se raspojasalo. Skroz se odlilo i potpuno umirilo.

Gospodin riba pojeo mi je kolekciju leptirova, a sluzava trava prebrisala sve stranice debeloga dnevnika. Zelene, gotovo gnojne stranice, jer sam valjda i tu lagala. Onda je svanulo i toga je jutra iz epruvetica sa dahom, podgrijanih gustim sunčevim zracima što su škripavo proširivale grede na tavanu, izraslo skladno leglo svijetloplavih cvjetića sa gotovo neprimijetnim žutim obrubom oko srca. To je bio jedini dan koji sam preležala na cvijeću, ali nisam gledala u nebo, nego u gipsani model Sunčevog sistema koji je preslikavao pogled sa stijene.

Od tada sve ljuštim osim sebe. Ne znam sa koje sam strane.