Tako pratnja, šuštanjem teških plišanih i somotnih zagasitocrvenih platana niz stepenice, prekriva baš posebno važne, tiho i brzo izgovorene riječi. Ostaju zvonki vezni samoglasnici, usiljeni kikoti i nesigurni glasovi u kojima titra oprez dok se smišljaju odgovori. Tako izgleda eho došaptavanja zbog kojeg ptice na okolnim granama, crne nad bijelim pejzažom snježila, nepomično drhte i očekuju.
Ja sam ispred i ne znam ko koga ne vidi, u jednostavnoj i tankoj svijetloj haljini do ispod koljena. Bosa sam i veoma je hladno. Svaki čas pogledujem iznad u vrtuljak ostavljenih stepenica, koje se sada, ispred mene, neobjašnjivo šire i namiču slutnju da je ovo zdanje kolosalnog prečnika, na njegovom dnu.
Ona bi mogla biti gospođa Tile, više pametna nego lijepa, što je za njenu ljepotu značajna rijetkost. Svedenog društvenog života i s nekom odzvanjajućom ćutnjom koju sije oko sebe, poštovana je, figura koja sa izrazitom lakoćom uklanja banalnosti s puta, ali ih i privlači u grupicama posebno tvrdoglavih ljudi. Stezala je knjižicu malom šakom u kožnim rukavicama i projurila stepenicama. Iza mene su se čuli hinjeni glasovi oduševljenja što vide poštovanu gospođu Tile, ali ona nije odgovorila. Vjerovatno je podigla pogled s knjižice, kratko klimnula glavom i nastavila.
Konačno sam na dnu. Toliko sniježi da su tragovi gospođe Tile zamakli u naslaganu bjelinu. Ne znam šta mi je odvajalo više pažnje – zamak, koji će premlada, došaptavajuća bogatašica pretvoriti u besmisleno nakinđureno mjesto ili ovijajući miris gvožđa koji se uvlačio u snijeg i prijetio da ostane tu sve do proljeća. Zamišljala sam kako se gospođa Tile uspinje do golubarnika, ustvari do male sobice pored, u kojoj je čitala Jejtsa. Na vrhu svijeta.
Vihor iznenadni prhnu. Krila velika u poletu mirnome
Nad djevom prestrašenom. Butine njene prekriše
Mreže mračne. Potiljak joj u kljunu njegovome.
Bespomoćne grudi njene uz njegove se sviše.
Ona neće zaplakati. Ona neće ni ovdje zaplakati, ni sada, dok čerupaju imovinu njenog pokojnog muža. Sa sjeverne kule gleda u prorjedjelu šumu podno brežuljka koji je u jesen najšarenije mjesto za koje zna. Gospođa Tile osjeća prisustvo između lijevog uha i ramena, ono što gleda ono što i ona gleda. Premeće knjižicu i pita šta još ima u miru, u dubini koja je dovoljno snažna da naslagani snijeg nagovori da se sa zemlje vrati u nebesa.
Sad vidim Led Zeppelin 🙂
Sviđaju mi se stepenice. Gore-dolje, stvar je perspektive, a ona se spustila niz jedne a popela uz druge, a zapravo su samo jedne. Jah, sviđaju mi se.
Umjetnosti savršenog zaboravljanja. Treba to znati ..!
Haha, dobra Brute :-)))
Dakle, vidiš Leeed Cepelin iliti Ice Zeppelin 🙂
(kratke forme su ti sve bolje. ismijala sam se na Šipku i Klubičku, a “Normalica” je pravi mali filozofsko-semantički iskorak.)
Drago mi je, Zlatna Izmaglice ♥️
Dobro osjećeno Tango, da.
Davanje priča miru zaokuplja me u posljednje vrijeme, zapravo odavno.
Hvala ti 🙂
Da nisi možda objavila knjigu, ili planiraš?
Nisam, ne mogu to planirati. Volim pisati i volim kada to drugi čitaju, ali ne mogu to tako sistematično raditi, zato što to jednostavno moram raditi u količini koja zadovoljava moju potrebu. Izgleda da ta potreba primarno i najviše potiče od svojevrsne psihoterapije. Osjetim nemir kad ne pišem, a piše mi se. Nema tu nekog reda, a trenutno ne bih eksperimentisala s uvođenjem reda. Iskreno, pomalo me i strah od uvođenja reda.
znaci, i ovo sam tek sad uspio procitati i takodjer, neki trip. isto ko da sam se spusio. jel ti ovo pises spusena? nemoj prestati pisati ove tripove. ne moram se vise spusiti kad citam ovo a mozda me jos vise vuce da zapalim. tesko mi je sad odabrati. tvoji tekstovi proizvode vihor emocija u meni…bas tako volim kad sam u tripu. joj covjeceeee