O danu i noći, ali ovo je čudesno čudno
gdje ne postoji
a naše prošle strune razastiru naše buduće strune
pa su ponovo onda prošle drugačije od onih s istog mjesta i istog imena
prošlih
i, o stojimo
u zauzetom polju
mi-polje, u mrtvoj tački sada
ništa mrtvije i praznije od sada nema
i ništa sa više dešavanja.
Nanizala je moja struna
događaje dječaka iz 1905-e
i tri hiljade godina prije Hrista nekog bezimenog pisara
i nanizala je mjehure što se dijele
kad im nove strune dato da ispletu biva.
O bivanju,
što te samo vrijeme u dozivanju pretiče
i što nema jasnijih stvari koje manje znamo
kao ovo prepuno sada-ništa
u koje stane čitav svjestan život na R-18.
I bez sumnje konkretno postoji
koliko vjetru i kiši treba da saperu golemu planinu
manje no uzdah na divovskom Orgasijusu
gdje su se, da gdje igdje postoji,
stapljali mjehurovi iz najviše sada.
Ali ovo, gdje je mjesto pravo
i gdje više imena nizašta nema
gdje nema mene i samo je važna struna
što se obmata i, mirujući, sanja.
http://gurmanija.com/wp-content/uploads/2016/02/2014_01010101-700×350.jpg
Pa jeste, isto perec. Što nas lažu da je perec, to je energetski čvor❗️
??
Skoncentrisao bih se ipak na impuls i datu tačku, koja je prikazana kao beskonačno. Lepota poezije je tome što zaista nekad je potrebno da se prepustimo, bez nekog suvišnog izučavanja.
Da, nekad jeste i to uglavnom biva kod linearne poezije koja sliva u jedan tok, nebitno sada ni da li je više u lirskom ili više u epskom izražaju. Ali kod višedimenzionalne poezije, čak i one koja se oslanja isključivo na intuitivno, to je posve drugačije. Osjećaj je samo jedan sloj takve poezije, a ona je po svojoj svrsi istraživačka, postulatska i arhetipska. Ona je čitav misaoni i bivstveni konstrukt, nerijetko i sistem, što nas tjeraju na istraživanje. Ona je šifra, a ako je osjećajno snažna, tjera i nezainteresovanoga da zaključi da je šifra, važna šifra. To je nadpoezija i, uz nešto predznanja, tjera da je pokušaš otključati.
Da ovo ne bi bila prazna priča, pogledaj neke od komada kod blogera Syd i biće sve jasno.
A ovo, u ovom tekstu, je esej. Poetični oblik mi se pokazao kao najpouzdaniji za zapisivanje sirovih misli u zabilješku. Riječ je o traganju za integracijom ujedinjene teorije polja i teorije struna.
Daaaaaa. Di nema mene i di postoji samo struna. E sad, ko je struna. Da li je to mi ili nešto izvan nas. Di je točka di se ‘ja’ stapa sa onim izvan ja. Jebeno je što je nema. Nemoguće za shvatit, al je fakat tako.
Ne znam odgovor na to pitanje, ali mogu imaginirati 🙂
Naš identitet obavijen je oko strune i prati je. I mijenja se 🙂