Dok stojiš iza moje glave i koristiš moje oči, a oni se bezuspješno trude očitati te spravama, iskoristiću taj prazan hod i ispričati ja tebi jednu priču, za promjenu.
Vidim, ljudi su dobro i nisu dobro, napredak je ako se, umjesto za stvari, vežemo za riječi, pa umjesto za riječi vežemo za značenja i, povrh svega, ideje. Koje stvaraju nova značenja. Ali negdje, čovjek je sasvim malena lasica, sa sasvim malenim srcem koje brzo i panično otkucava, razapet između misli u velikim knjigama za koje se mora uvjeravati da ih ne razumije i ogromne količine vremena koje pojede naše tijelo i briga o njemu. Ali se svaki čovjek prestane lagati kad ti pogledaš kroz njegove oči, a većina odlučuje da to skriva. Dobro i jeste, intima je da se skriva.
Isprobavala sam jednog popodneva tu tehniku koju nam je opisno predstavila profesorica glume, a čitavu stvar olakšavalo mi je ravnomjerno dobovanje srednje jake kiše i mnoštvo kišobrana u Jevrejskoj ulici. Ne bih dotad rekla da boje, puko različite boje kišobrana, mogu imati takav različit efekat na istraživanje tog fenomena. Prvo bi se vidno polje trebalo suziti na desetak metara ispred sebe, te s lijeve i s desne strane. Sve izvan desetak metara tog polukruga trebalo bi postati doslovno zamagljeno, a napokon i da iščezne. Sljedeći korak je postići isto na pet, pa na metar razdaljine. Ne, nisam došla do željenog cilja iz profesoričine upute da ne vidim te raznobojne kišobrane, posebno crvene, kada taj polukrug suzim samo na opseg svoga tijela, niti sam tu vježbu više ikada isprobala. Ali sam otkrila nešto drugo. Ono što prenaučimo, a to su svakako koraci ili disanje ili.. dešava se po nekakvoj svojoj autonomnoj volji, kao da ćemo uvijek biti na mjestima, i fizikalnim i mentalnim, gdje nas se očekuje. Sada ću prekinuti s ovim pasusom, jer to je bespotrebno dalje zaokruživati. To je stvar naše zajedničke intime.
I tako, ova svakodnevna priča nije ništa manje neobična od podviga koje junaci izvode pred velikim zidovima ili nemanima koji su plod njihovog konteksta. Ništa ne može osporiti čovjekov lični kontekst, pa ni on sam. Zato nam se ponekad čini da je vrijeme pogrešno jer se prepoznajemo u nekom drugom, zato gajimo te sitne ljubavi u interesovanjima koje su uvijek bar pomalo čudne i zato uvijek sanjamo budni, a zapravo krijemo to, jer i to je, da, veliko pitanje intime.
Evo, Tango je pisala o čuvenim venecijanskim maskama, pa me to podsjetilo na jedno razmišljanje kada sam bila malena – pa baš i ne toliko malena – koji bih ja to lik bila iz bajki koje mnogo volim. Moja je kolekcija bajki nestala u ratu i od tada više nemam svoje knjige, veoma malo. Bila bih Žar ptica, pomislila sam tada, i do danas ne znam zašto bih baš to bila, nisam znala ni tada.
A tvoje oči kojima vidiš čine da gledam na stvari o n a k o, dok sam ja sagledavala ovako. Potrebno je da samo malo duže sačekam, nekada i dosta duže ako mi je kontekst isuviše tu krut. I tek sada shvatam da se ne trebam ‘baviti’ ljudima, zapravo dušama, ako ne znam da ih pogledam. Tada, kada ih gledam.
Ahaaa! fenix bi voljela da si ☀?? morat cu ti virnuti opet na onaj drugi blog sa bajkicama, kad si ih vec spomenula ????
Hehe, to nije isto. Feniks je dvospolan i besmrtan je. Žar ptica je uvijek samo jednog pola i smrtna je. Između ovoga su drugačije mnoge druge osobine?
Sama firebird rekla bih da je bazirana na fenixu.. simbolika fenixa mi je poznata, a mnoge religije i duhovne discipline imaju slicna ucenja isto sto i predstavlja fenix(hermafrodit) samo drugi naziv..hmm za zar pticu ne znam mislila sam da je to isto,jedino bi mogla predstavljati nas obicne smrtnike ili jedan od principa m ili z ? mozda sam fulila sa teoretisanjem kod ovog dijela ?
Moguće, Jarčice, da je to poteklo iz istog motiva. Rekla sam ti to zato što je za kontekst važno da je Žar ptica uvijek ženskog pola i da je smrtna.
Nije to baš fula, više vezanje za simboliku na tvoj način??♀️