U odsudnom času
gdje je mjesto kada crne progone bijele ptice
i marširaju kljunovima na sočne plodove
do konačnog uništenja,
filozofima predaju lente vojskovođa
jer su samo oni u te smrdljive bare zalazili
i treba neko dovoljno budalast da vodi
kad je doba da su ideje nemjerljive korišću.
Gdje su ti sjajni savjetnici i sumnjičavi naučnici,
gdje su suvereni što kapituliraju u ime vlastite volje?
U tom času koji duže traje od časa smrti
i kada ti sudbinu razvuku sve sudbine na koje ćeš uticati
nema nikog,
osim tebe i glasa velikoga lašca.
Ali onda ima nešto zakopano,
nešto dublje od straha u imenu samoga čovjeka
pa zabridi drevnim trenjem i izroni plamen
jak kao vjera i uvjeren znanjem
da ima oblika i preko ovih oblika.
Tada se razobličava sve,
a David i Golijat iste su visine,
i tada samo život unutar ideje može osvijetliti nebo
usnulo i lijeno mračno nad olupinama velikih stvari.
Želim da vam kažem braćo i sestre
da smo paraziti vlastitome duhu
i da ne moraju doći odsudni trenuci
da isprobamo svoj materijal.
Hoću da vam kažem da smo uplašeni s pravom
jer u nama više odjekuju hodnici od čistih, sunčanih livada,
a da one koji grabe prema visokome stijenju
brzo zaboravljamo,
kao otpadnike od naše koridirane osrednjosti.
Zato nam i povrh svega nije ugodno,
zato nas izjedaju sati.
I vidi, pošalji leptira zatočenog na dlanu,
neka se okuje u oklop kada se ima
suprotstaviti odumiranju.
I budi hrabar, jer tvoja hrabrost mojoj hrabosti treba
da zbacimo sa sebe
samourušavanje.
“I budi hrabar jer tvoja hrabrost mojoj hrabrosti treba”.
Ja ispisah čitav disidentski blog sa 100 i kusur postova, a Vasa to lepo upakovala u jedan jedini stih.
Da mi je znat šta te inspiriralo? 🙂
posljednji odlomak u srz.
Srbijice, stih može biti samo misaona ljuštura bez supstance, a tvoji tekstovi su ta supstanca. Ali da, znam na šta misliš. Učinkovite društvene hrabrosti nema ako je ne prati hrabrost bar manjeg dijela pojedinaca u tom društvu. Masovnost je uvijek bila presudna za mijenjanje društva nabolje. Ako izostane, uglavnom je hrabre poteze pojedinaca zapisivala samo istorija. Onako bi ih kitnjasto i romantičarski uokvirila decenijama i vijekovima nakon, pa su ponovo među novim generacijama bili shvatani više kao neki fantazijski potez, nego kao nešto što se zaista dogodilo.
Piši nam Srbijice, piši..
Okidač je bio film Darkest Hour, a šta je supstanca Čitateljko? Supstanca je u nakupinama iskustva, ali i u sistemu vrijednosti koji se trudim njegovati.
Temo ?
I budi hrabar, jer tvoja hrabrost mojoj hrabosti treba
da zbacimo sa sebe
samourušavanje.
citajuci ovaj post sam cijelo vrijeme iscekivala da mi neko da neko oruzje.. 🙂
u meni budi tj budis ratnicku neku energiju .
Fizičko oružje je zadnja linija odbrane Crvenokosa. U ogromnoj većini slučajeva riječ je o metaforičkom oružju. Branimo postupcima i jezikom ono što se braniti ima, tamo gdje se braniti ima. A kad nismo tamo, onda bilo gdje. Svako je mjesto dobro mjesto za dobru stvar:-)
Pa.. nisi pokvarila Sonja, jednostavno nisi. Stroga si ovdje prema sebi puno 🙂
Drago mi je što tako utičem na tebe i mnogo mi znači ♥️
I, na kraju, ova pjesma počinje u odsudnom trenutku, to već jeste bila zadnja linija odbrane. Zato si se, namah, i obrela u punoj ratničkoj opremi. Kasnije ukazuje i poziva na metaforičko ratništvo, borbu protiv hodnika u koje se zatvaramo, koje slušamo i u kojima etički i društveno hiberniramo.
?♀️✨