Gledam ljude mikrokosmosa i makrokosmosa i kako pronalaze tu tačku iz koje odapinju svoju ulogu. I, vezali se za nečija njedra ili za samo njima vidljivu zvijezdu, tamo iza magline nepoznatog sazviježđa, vidim da ih, umjesto anđela i demona, duhova i duša, prate njihove namjere.
Gdje je odlutao taj neki drevni Kinez i kako se tamo obreo kada je rekao: Put u pakao popločan je dobrim namjerama? Šta se desilo Platonu kada je ustvrdio: Ko ljubi zbog ljubavi, taj je slijep?
Kako makrokosmos ljudske civilizacije toliko dugo i uporno odjekuje ovim izrekama izraslim iz mikrokosmosa razočarenja dobrog Kineza životnom nepravdom i Platonove mikroljubavi koju je podveo pod ljubav samu, sveopštu?
A onda, gledam te divne gradove i mnoštvo mjesta u njima, utočišta ljudskih nekad, u nekoj godini, kako svjedoče o duši neimara što ih je priredio za moje oči. Zgrada na ćošku što svojim portalom, tamo gdje bi se pogledalo u nebo prije nego što se uđe u nju, poziva da se to učini na posebno važan, gotovo svečan način. Ili taj most, što je iskoristio malu stijenu od bijelog kamena posred rijeke, pa od nje izvio dva luka na desnu i lijevu obalu, ukrasivši nezavršenu volju prirode. Takvi se mostovi rađe gledaju, nego što se njima prelazi.
Mogla bih vam pričati i o pećinama pod crkvama Armenije što i danas u zraku sadrže teške zastore inicijacije, dok se sa svojim posjetiocem igraju vražije igre, zahvaljujući samo jednoj zraki iluminacije, tog svemoćnog svjetla.
Čitav je makrokosmos nastambina tragova naših mikrokosmosa, tački spajanja unutrašnjeg viđenja i spoljnih datosti. Pitam se, šta to raznosi naše sjeme i ne zadovoljavaju me ode vjetrovima, ti prekrasni spjevovi o promjenama. Na puno mjesta vidim pisma pisana mojim rukama, a pisali su ih starci i djeca, žene i srednjovječni ljudi, mistici i lude, ljudi vezani za zemlju i težak rad čitavoga svoga života.
Šta je to uopšte čitavo?
Kako je zamišljeni Kinez iz drevne poslovice tog velikog naroda o paklu i dobrim namjerama tako snažno zaratio sa istinom oslanjajući se na osjećaj svoga stanja, toliko snažnog da odzvanja eonima? Šta je to toliko jako da kažemo nešto što je lažljivije od kletve?
Koliko je Platon volio ženu, muškarca ili dječaka da svoj slijepi zov podvede pod neličnu ljubav?
I, mi ih razumijemo, mi ih osjećamo iz svojih mikrokosmosa, vezanih nerijetko za stvar, za fetiš ili meso bez inspirirajuće misli.
Upravo sada zamišljam kako svoju priču obavijam oko planete i iskapam naše dobre namjere što su ostale bez kamena i epitafa, sahranjene tamo gdje ih nikada nećemo naći poslije prvog puta kada su gurnute u blato i kada su pregažene. I nalazim toliko mnogo ljudi što su ih, ustvari, zakopali baš pored srca, da budu blizu, jer to je naša priroda. I nalazim, onda, da su riječi smišljene i za svrhu da ispričaju događaj da se on ne bi desio, kako bi se ponovo na svježem grobu zakopane, rodila nova dobra namjera.
Riječi su mnogo i kada su lažljive, jer smiruju i sprečavaju da kroz čin umre ono najbolje od nas – regenerirajuće dobro.
Čitava je slika Vremena koju obuhvataš u svoj mikrokosmos pa one destruktivne prirasline na njenom platnu odašiljaš u makrokosmos kao regenerirajuće dobro.
Riječi su moćne, @vasionka. Čak bih voljela da ne osjetim kojim sve svjetovima jezdi ljudski duh da bi iskopao dobre namjere.
Jer, posve je drugačiji taj svijet, mogao bi se nazvati i fantazijom, ali on to nije. Postaje stvarniji od same stvarnosti u trenucima kad se sudaraju srodni ljudski dusi, riječima, izrečenim u različitim epohama ljudskog djelovanja i postojanja.
Ovaj tvoj virtuelni mikrokosmos, dobija konekciju iz ko zna kojeg udaljenog sazvijezdja i odapinje rijeci koje se vezuju za nasa njedra:)
Dugo nisam nesto ovako dobro prozno procitala.
Lovice, neizlječivo bolujem od dedukcije. I u kapi opisujem more. Tako, na gotovo nezadatu temu samo pustim.. i onda se desi pokoja rečenica koja zaista uspije zapisati misao.
Vjerujem da ljude prate samo njihove namjere. A onda, kada se lica i imena skidaju, u tom času čovjek prati svoje namjere i one su mu i lice i ime. Možda vrijedi duplo ona dobra, koja se rodi na destruktivnoj priraslini. Ne znam, ali slutim.. ili to samo želim.
Ne znam ni ja Srećo, ne poznajem se toliko, ali mi je drago što se moje mjesto smiješta u njedrima.
Hvala ti.