Ne znam kada sam se počela užasavati filozofskog dualizma, ali jesam. I to traje. Jednoća je misaono nemoguća, i u filozofskom i u fizikalnom i u religijskom smislu, sve dok se snažno uređuje i gvozdeno vlada pomoću mater i eter. Precizno odvojene s dodijeljenim imenima, mater i eter, u svim svojim varijacijama, pa i alkemijskim kad je eter u pitanju, osnova su okultizma. Zapravo su to strašni pojmovi koji su za sobom, po dubini, povukli značenja što aritmetički tamniče svjetove, čineći ih vještačkim svjetovima. Fantazijski svjetovi nisu vještački, jer glavna odlika povještačenja svijeta nije (fantazijski) izbor puta, nego restriktivnost. Ovo ovdje spada, a ono ovdje ne spada.
mater: lat. majka
eter: grč. čisti gornji vazduh, nebo
Ubijeđeni materičari i u energiji, frekvenciji, talasu pronalaze česticu kao primus, a ubijeđeni eteričari česticu nijekaju. Ta dva opozitna puta spajaju se u kulminacijskoj tačci identične filozofske doktrine – čestica truli, za prve, i sve je besmisleno; čestica ne postoji, za druge, i sve je ovdje besmisleno ili, u najblažem obliku, pod moranje, zadaća koja se radi zbog nagrade.
Jednoće tu nema.
Imena bez plamteće snage značenja nasukana su koplja na utvarnim palubama nasukanih brodova, na mnogobrojnim ljudskim usnama. A ime, kad jednom proživi snagu svoga značenja, više ne treba svoju formu.
kad si vec spomenula filozofski dualizam, mene jos muce neki odgovori na koje ne dobijam konkretan odgovor,kao tipa koji je prvobitni korijen dualisticke koncepcije svijeta kojem zivimo od samog pocetka, zasto ga poimamo kroz jednu takvu prizmu ? rekla sam ti nekad da te povezujem sa alkemijom mamita ???
Teško se iznijeti sa dualizmom u odnosu na Jednoću, kad je naspram Nje mnoštvo, par, par naspram Nepara.
Perspektive su fascinantne.
Tvoja misao u rastu, također.
Jarčice, vozeći se juče u autobusu, u povratku kući s posla, napisala sam: Da bi bilo koje mjerenje bilo validno, mora se temeljiti na referentnoj tački koja je apsolutna i u prostorvremenskom stanju mirovanja. Svi mjerni sistemi ustanovljeni na referentnim tačkama za koje nije dokazano da ispunjavaju ovaj condicio sine qua non, imaju se smatrati podobnim isključivo za izgradnju mjernog sistema koji će uspjeti zabilježiti samo pojedina svojstva stvarnosti.
Dualistička koncepcija svijeta, koju pominješ, sistem je, fizikalnim rječnikom rečeno, koji mjeri samo pojedina svojstva stvarnosti. To je filozofija stalnog sukoba i stalnog pokreta iz tog sukoba, koji je istovremeno i obnavljačka i destruktivna sila. Mi prosto nismo vlastitim snagama dovoljno istražili koncepciju Jednoće, koja je i terminološki i na sve moguće načine cjelost, cjelina, sva stvarnost. Vjerujem, jer kažem – nismo to civilizacijski dovoljno istraživali, da je to filozofija jednotočja, sila koja voljno uživa u pokretu i kojoj ne treba motiv, poput sukoba, da bi to činila.
Svete knjige kažu da je korijen dualističke koncepcije svijeta zavist, a psihologija kaže da je korijen zavisti stanje nezaslužene nagrađenosti, nezasluženog blagoslova. S tim da sva dugotrajna stanja izazivaju naviku bivanja u tim stanjima, a naviku znaju podsticati i održavati i drugi mehanizmi – tvrdoglavost, pretjeran ponos, nadmenost i slično.
Ti razumiješ, moja Lovice ♥️
Nije teško, upravo je fascinantno imati i inspiraciju i vrijeme i uslove.. A da, teško je primjenjivati i to nam je (mi je) odraz u ogledalu.
Zahvala pripada Jednoći!
Hvala ti.