Stvari bi se odbijale od mene
u ovome tijelu;
znam, to bilo je zbog velikog polja
otvorenog oko grla.
Pod prijatnim suncem takvih ljeta
curilo bi,
pa bi dani izmicali kroz trenutke
sasvim sporo.
A onda su sve upornije i duže
stupale gorde, oštre matematike
uzdahe bušeći na okrajke,
umrežavajući polje u dlake.
Probala sam s cvjetovima na kavezu,
podražavala emitovanje u dobroćudne kutke,
no ovaj svijet tražio je ugovoreni jezik
i dobio – urlanje.
Tada sam te srela
odbjeglog u nabijeđene simbole;
ipak si to bio ti i njušio moju strašnu tajnu,
važnu za jednog od uplašenijih tebe.
Podsmješljivo na javi,
zapanjeno u osami pisao si na panju:
Sic est in fatis, sapere aude,
i, evo, činimo,
emitujemo.
Ispod drveta to bješe,
(sub rosa, sub rosa)
nad jezgrom, nad magmom, nad stijenama i zemljom.
Poznajemo se, ali se polja naša
neprirodno vole;
sapere aude drugi dijelu mene.
Stvari bi se odbijale od mene
u ovome tijelu;
znam, to bilo je zbog velikog polja
otvorenog oko grla.
Pod prijatnim suncem takvih ljeta
curilo bi,
pa bi dani izmicali kroz trenutke
sasvim sporo.
Ispod drveta to bješe,
(sub rosa, sub rosa)
nad jezgrom, nad magmom, nad stijenama i zemljom.
Poznajemo se, ali se polja naša
neprirodno vole;
sapere aude drugi dijelu mene.
Ove dvije čine pjesmu. Mome uhu čitavu i dovoljnu, bez središnje ekspozicije. Posljednja strofa pogotovo. Odmjerena, ali krije naboj, pitka. Lijepi se za jezik, a značenja za nju. Napisala si je prije mene, pa je tvoja 😀
🙂
Da, zvučno je mnogo bolje; šta ti je sluh pjesnika i refleksija u njemu. “Intelektualno”, pa i osjećajno vlasništvo nije my cup of tea, sve je naše. Uzmi je i ispleti u njoj i oko nje 🙂
(ja ću zadržati disharmonični kontrapunkt 🙂
Ma ja ću to uzeti tako nečujno /već jesam/ da se i ne vidi 😀
Jezero (kolektivnog idejnog/sjećanja/podsvijesti/dovikivanja kroz vrijeme) se vidjelo 🙂
Odlična pjesma, pun skrivenih značenja.
Drago mi je da ti se dopada 🙂