dugo je trebalo za pomirdbu s putem
da kipove novih grade na grobljima starih
bogova
da čekanje čeka, ne radi i
baca kapljice petparačke patetike
po klicama jadnijih insomničara
što shvate
pronađu smijeh duboko u sebi
dugo je trebalo za pomirdbu s putem
da duge pjesme niko ne čita
shvatljivo
odsutno stanje trubadura
nanizane riječi k'o loš cirkus
nesreća na vrtešci
il’ boja suknje majke što tuče
na slučajnoj zgradi
dugo je trebalo za pomirdbu s putem
da se mijenjam i mesija nisam
rađam
i djecu, da, tu običnu djecu
što rađaće najobičnije jabuke
jedu, trule, jedu i trule
neke fantastične karme
vedanske mašte
mislis li da ljudi pisu samo kad ih nesto boli..i da misle samo kad ih bol skrene na to
Mislim da ljudi pišu DOBRO, samo kad ih boli. Bar poeziju. To je moje, prije svega čitalačko, iskustvo. Dese se izuzeci, ali vrlo rijetko. E sad bol… može biti izazvana čežnjom, strahom, depresijom, bla, bla.