Moj analitični um dovoljno je analitičan da mi je jasno da je nemoguće sa sigurnošću izbrojati koliko sam puta bila most od osobe A ka osobi B. Tu se analitika gasi i preuzima kreacionistička apstrakcija. Kreacionistička – da, čudeći se, iznova zahvaljujem što mi je darovana svijest putem koje mogu uvidjeti i ovu svrhu svoga bića; da sam alat u čudesnim rukama Gospodnjim, na Zemlji gdje se sreću ljudi koji se sresti imaju. Apstraktna – da, potvrđujući sebe, još jednom potvrdim da stvarnost nije samo unutrašnja.
Ima nas svuda. Lijepo je toga biti svjestan, a još je ljepše postati toga svjestan van trenutka u kojem smo sveprisutni. Osim što je svjesnost o sveprisutnosti u trenutku sveprisutnosti imanencija Božija, naša nesvjesnost o našoj sveprisutnosti u trenutku njenog dešavanja ušuškana je naša zaštita. Postelja malog, zaštićenog djeteta. Nesvjesnost je (i) pozornica otkrivanja.
Ah, kakvo uzbuđenje!
kako volim tvoje pisanje!
Mnogo mi je drago Mefisto 🙂