Teorijski, najbrže moguće kretanje ekvivalentno je stajanju. Ono je obišlo sve i došlo u istu tačku i nastavlja, a mi još nismo ni otpočeli posmatranje tog kretanja. Zamisli postavke, međutim, u okviru kojih ti i ja nismo neprilagođeno spora bića, otužno spora (za potrebe drame ovoga teksta). Dakle, mi uspijevamo pratiti to kretanje, putujemo i ne prestajemo.
What's the point? Šta može biti svrha.
Razmatram pojave u paru. Mitoza, od grčkog mitos, što znači nit, konac, producira dvije genetički identične ćelije. Klonira, ponavlja i, ako je potrebno, popravlja teška oštećenja DNK. Vraća ga na fabričke postavke. Mejoza, od grčkog meioun, što znači smanjiti nešto, smanjenje, vrši genetičku rekombinaciju gena između dva roditeljska hromozoma, što proizvodi hromozome sa novim genetičkim kombinacijama – unikatne ćelije.
Mitoza je veoma brza i nemilosrdna. Razumljivo, zato su bakterije tako efikasne. Mejoza se, pak, stvaralački nećka, njen proces je dug i složen.
Mejozni čovjek u mitoznom društvu neučinkovita je degeneracija. Nesavršenosti, degeneracije, uvijek su osnov za svaki zaplet, a dobre priče, zapravo ikakve priče, bez zapleta nema.
Razmatram jedinstvene pojave. Jedno, jedinica, savršeno, samodovoljno, zaokruženo. Samo. Samoća.
Mi znamo šta je ultimativni koncept samoće i iste se bojimo, bar ja. Čime se ona hrani, kako nastavlja, šta održava njenu želju za jedinstvenošću? Apsolutnom neshvaćenosti.
Ovaj tekst će ovdje stati jer posmatrač gleda u tačku koja stoji, a ona, ustvari, od spina sagorijeva, oslobađajući tako teoretski beskonačnu akumulaciju energije u odnosu na svoju skromnu masu.
srce za priče o pomaku. <3
🙂
o sionka , dobro ti ovo:)
🙂
Budi mi dobar Veliki.
Lajk!
🙂 ??♀️