Mindwrestling

7 0 komentara

1. realno sagledavajuci; u svakakvoj demagogiji koja je epidemioloskih razmjera tesko je u bilo kom pogledu biti siguran u izvorno znacenje termina i pojmova koji su iskoristeni u pojavama ili u opisu pojava.

2. Ponešto si iskomplikovao, što ne mora značiti da u konačnici nisi u pravu. Da se vratimo bejziku, pa da pokušamo ustanoviti prirodu pojmova. Šta je za tebe izmišljanje, šta je smišljanje, a šta je laž? I, eventualno, kakav kontekst mora/može biti da bi ovo troje zaista moglo biti u sinonimnom odnosu?

3. Recimo da tvoj post razumijem kao prirodu ozbiljnosti iz koje proizilazi sve o cemu ti pises na blogu. Mozda da je neko drugi o ovome pokusao da me zamisli mozda bi drugacije razmisljao.

   Pa veza im je uvijek zeljeni ili planirani cilj. Izmisljanje moze biti kreativni rad kao fikcija. Kada se koriste cinjenice ili se cinjenice mjenjaju kroz teorije koje opravdavaju mjenjanje onda je to smisljanje.

   laz postaje onda kada se zarad cilja koristi izmisljenja fikcija. u ovakvom slucaju smisljanjem moze da se opravdava. Često se izjednace smisljanje i izmisljanje.
   Ako izuzmem kontekst, i samostalno trazimo “sta je smisljanje” Smisljanje je uvijek samo put ka cinjenici ili argumentovanju vec zauzete tvrdnje.

   evo jedan odlomak iz mog rukopisa, mozda nepotpun ali bezveze mi da previse ti vremena uzme ovaj komentar a samo da ti pokazem da sam vec nesro i promisljao o ome svemu.

   “Mislio sam da je tu završila priča, iako mi nije nestala radoznalost zašto je željela ispričati mi, nisam imao načina pitati je, a i u mislima mi se gubila i udaljavala. Dok sam slušao, nisam ni doživljavao je kao nešto bitno za sadašnji trenutak, jedino što sam slutio da ta priča i doživljaji su u njoj ostavili dubok trag, koji ne nestaje nakon toliko godina. Mislio sam da će imati još nešto dodati o tome, ali možda je pomislila da ni ne doživljavam tu priču kao što bi ona htjela, ili je u nekom trenu ona sama izgubila nit kojom je htjela ispričati je. Ipak zaključila je priču ali mi nije jasno naznačila da je tu kraj. Ako je to priča koju prvi put glasno izgovara i priča, onda i godine ćutanja su možda učinile da ni sama sebi ne zvuči uvjerljivo dok je priča. Ili godinama razmišljajući o tome, priča i riječi su se izbrusile i postale pripovjedačkog tona, koji imaju one priče ispričane u romanima, priče koje svojim jasnim rasporedom riječi i opisa govore da su izmišljene. Takva nesvakidašnja priča nikome ne zvuči suviše istinito, ali poznavajući nju, znao sam da nikada ne bi u priču stavila sebe, ako je se to ne bi ticalo na način da doživljava i vjeruje u to što govori. Zbunjivalo me je što sam znao da ona u to vjeruje, ali nisam mogao poimiti da je to doživljela. Ili bar mi nije bilo potpuno jasno, ili samo osjećaj distance od vremena u kome se dešavalo mi je bio prepreka da poimim ono što je za nju istina. Ljudi često vjeruju u neobjašnjive i neobične stvari i pojave, ali teško u sebi poimaju da neko to doživi i ispriča svoje iskustvo s tom pojavom, a kada sami je doživimo teško nam je uvjerljivo nekome ispričati, jer da nam povjeruje u to potrebno je razbiti taj zid poimanja koji u svijesti slušaoca je izgrađen da dijeli vjerovanje da nešto postoji, i da nešto od onoga što vjeruje i biva i nekome se događa. Neobične stvari ljudima podižu cijenu, ali velika većina ne želi da nečija cijena prelazi njihovu ili raste iznad njihove, zato su spremni da ne vjeruju , zato su spremni da osujete, zato su spremni da te ućutkaju. Priznajem da nikada nisam bio načisto da razumijem tu naviku kod ljudi. Bez obzira što ne razumijem sasvim, pokušavam da opravdam njihov takav odnos prema tome, pa i svemu drugome, ne računajući da li to nanosi štetu ili sputava. U njenoj priči jedino mi je smetao taj osjećaj, što je na trenutke zvučala kao da govori nešto u što ona ne vjeruje, ili kao da priča nekome ko joj ne vjeruje i ko će da ospori njenu priču.”

   .
   .
   .
   – Ja razumijem. Prosto je. Niko ne voli da neko dobije vise pažnje od njega samog. A neobična iskustva svakako uzimaju više pažnje. –rekla je tonuvši u dublje misli i zaledivši ozbiljan pogled u jednoj tački, zastala nekoliko trenutaka i nastavila. –Prvo sam mislila da je to prosto zavist i zlobnost, a onda sam shvatila da možda i nije zloba. Sasvim je prirodno da se nadmećemo i borimo za pažnju. A u genima svih nas je nadmetanje u iskustvu i doživljajima. Nekada, među našim predcima jedini vid nadmetanja bio pripovijedanje. Bilo da su pričama hvalili sebe ili svoje, psa ili konja, ili pričanjem nečega što su samo vidjeli, po pričama su bili čuveniji i poštovaniji. Sada iako su rijetki skloni pripovijedanju, u većini i dalje živi taj duh nadmetanja, ali iako sami nemaju svoju priču oni ne daju drugome da je ispriča jer oni nemaju svoju kojom će se nadmetati.”

4. Komentar samo naoko nema veze sa temom, a zapravo je logičan slijed, bar prema mome toku misli (u skokovima, reklo bi se): U tebi stanuju dva čovjeka, usavršeni ti i onaj kojeg su okolnosti namijenile. Prvi je jači.
   (ako za šta imam osjećaj, onda imam za preživljavanje. i ono što nadvladava)
   Znam da ćeš shvatiti, jer ne može drugačije.

5. A sada, nakon što sam pročitala sjajan odlomak: Događaji su iz misli, nije obrnuto. Dakle, svi imaju svoju priču, samo je pitanje da li će ići linijom manjeg otpora, pa i ljenosti, i zapustiti je.

   (a ti brusiš, i negdje, u tome, vidim i svoju ulogu. i mnogo mi je drago zbog toga
   🙂 ništa se ne dešava slučajno.)

6. Ma ja pisem onako spontano trudeci se da sto krace kazem nesto. Mozda bi vise imalo smisla i bilo razumnije kada bih pisao u formi eseja 😀 ali kada je u takvoj formi onda djeluje da sebe uzimam suvise ozbiljno.

   Ti baš znaš kako podići moral u par riječi 🙂 hvala ti; i ne bih puno tome se otimao 🙂

   Pa sigurno da je tvoja uloga u tom bušenju velika. Mislim da nije taj slučaj samo sa mnom; svako ko prati tvoju misao tesko da je moguće da izbjegne pozitivan uticaj. kod mene se izgrađuje samokritika u odnosu na moje koncepte i rad.
   Slučajnost je samo izgovor da se ne ulazi ezoteriju 😀 ili sveprisutno okultno; ili izbjegavanje prihvatanja nečijeg uticaja i zadržavanje konstantnog konzistentnog mjenjanja i građenja sebe.

   To je ono kao; krenem u prodavnicu i sretnem poznanika, koga nisam sreo od osnovne skole. Neko bi rekao slučajnost. Ne može biti – jer i on je krenuo negdje i tu nam se presjecaju putevi, koji su vođeni prema našim ciljevima. Ako zastanem i popričamo saznat cemo gdje je krenuluo drugi, kako smo, kakvi su nam zivoti, da li mozemo pomoći jedan drugom ili tako nesto. Svakako odlazak na kafu ne moze biti produkt slucajnosti.

   slučaj= prihvatanje uticaja zatečene ili stečene okolnosti 😀

7. Najmanje bi trebalo biti bitno kako nešto djeluje. Toliko slobode zaslužujemo u međusobnom ophođenju, zar ne? 🙂

   To je samo bio output, nakon prerađenog inputa. Btw., odlomak je objektivno sjajan.

   Da, slučajnost ne postoji, a ostalo je laskanje 🙂