Morate znati: I vazduh i voda i zemlja satkani su i okupljeni oko riječi. Nema onog što riječ ne može izgraditi, rastaviti i rekombinovati. Ako mislite da je ta riječ svaka koja se izgovara i zapisuje, morate znati da je to riječ koja u sebi sadrži suštinu nazvanog. Nije svaka riječ frekvencija koja prodire u stvarnost i okuplja je, niti je svaka riječ svrha sama sebi. Zato imamo doslovni i umjetni govor. Doslovni govor ne mora biti izgovoren, umjetni mora.
Oni koji doslovni govor poznaju, nerijetko su se zavjetovali na tišinu. Odvažniji, govorili bi malo. I sada, ako bismo svim silama nastojali da se umjetni govor ukine, direktno bismo išli protiv komotne privilegije čovječnosti – stanja koje je dizajnirano i namijenjeno čovjeku. Jer, ako svaka riječ povuče suštinu imenovanog imenovanjem, a to se postiže prirodnošću apsoluta, osnove stvarnosti uopšte ne bi bile moguće. Ne bi samo tri čovjeka u istoj sobi, koji vode isti razgovor, bila u tri različita stanja zbog kojih su nekome boje u sobi življe, razgovor ugodniji, a drugome, pak, ne, nego bi i osnove stvarnosti u kojoj je ta soba i ti ljudi u njoj bile ispremetane i nedogovorene. Sto ne bi stajao na istom mjestu za svakoga od sagovornika. Na koncu, neki od sagovornika uopšte ne bi bio tu, dok bi ga druga dvojica vidjela i obraćala mu se.
Umjetan govor je, tako, predominantno svojstvo svih dijelova svijesti što su u stanju znati za postojanje doslovnog govora, ali nisu u stanju znati istinu u vezi sa svim i stalno. Dijelovi svijesti koji stalno znaju istinu o svim stvarima uvijek doslovno govore u okviru iste stvarnosti, ali je njihov doslovan govor, baš zbog te istine, ograničen u odnosu na onaj koji bi poticao od čovjeka. Tako čovjek ima nepojmljivu širinu u performansama, ali mu najveći dio učinka otpada na umjetni govor kao sredstvo zaštite od haosa nedogovorene stvarnosti, kao sredstvo slododnog izbora i sredstvo vježbanja mašte. Zašto su onda te performanse tako široko fabrički postavljene?
Jedino što je sasvim sigurno tokom odgovaranja na ovo pitanje je to da je svijest umetnuta u čovjeka dizajnirana da bude evolucijska. U nju može stati bar ona količina doslovnog govora koja inače biva zamjenjivana umjetnim govorom. A nije dovoljno precizno identifikovana ključna razlika između doslovnog i umjetnog govora. Doslovni govor doslovno materijalizuje. Hronike jednog dijela ljudske civilizacije nazivale su ga sudbinskim govorom, onim koji se ispunjava, ali se tu isuviše zašlo u svrhu predikcije, koja uopšte nije važna, te je značenje sudbinskog govora kontaminirano za ove potrebe. Dakle, uopšte nije važno šta će biti, važno je da jeste ono što sadrži riječ. Kao da to jeste oduvijek i obitava u riječi, prije nego što je njegova suština imenovanjem povučena u stvarnost.
Nije se do kraja pozabavilo ni punim značenjem umjetnog govora. Civilizacija ljudi ponovo ima uobičajen naziv za to – laž, ali umjetan govor nije samo laž. Ovdje je širina onih fabrički postavljenih performansi posebno vidljiva.
Umjetan govor je i laž, i govorenje o tricama (nebitnim stvarima) koje za cilj ima popunjavanje vremena nekakvim događajima i impresijama (u nedostatku uvida u one koji se zaista odvijaju), ali i mašta. Izmišljanje novih koncepata, dizajna, ili rekombinovanje postojećih u novu stvar. Ako je po nečemu tačna ona da je Bog stvorio čovjeka “na svoju sliku”, onda je to najvidljivije upravo u izmišljanju.
Jel stvarno misliš da postoji riječ koja u sebi sadrži ono što jeste? Ja mislin da je riječ samo putokaz do onog što jeste.
Poslastica 🙂
To.
Vjerujem u to. A vjerujem da bi i ti vjerovao u to ako bismo u pristupu značenju koncepta riječi pronašli zajednički kontekst.
Čitateljko 🙂
Rara, neodređeno Određeno? Ili određeno Neodređeno?
🙂
“to” u značenju neodređenog određenim i određenog neodređenim (ali sve malim slovima, ovako kakvim ga je Tvorničar opisao, determirano i upućujuće) i “To” kao Određujuće ili Neodređujuće (ali Koje determinira).
teško pitanje, jer ovih dana imam ozbiljnih psihičkih distorzija sa upotrebnom vrijednošću velikog slova i da ne bi ovog tvog oksimoronskog pitanja, ne bih ni skontala gdje mi leže “issus” (imam problema sa nijansama u konceptima, pogotovo kad te nijanse izlaze izvan okvira koncepta, jer nisu sva poimanja jezika konceptualistička…ali, rečeno umjetnim govorom, ovo “To” je značilo da si se ovim umjetnim govorom u tekstu uspjela više približiti doslovnom govoru, čak i više od onih koji ga “plagiraju” (citiraju ili parafraziraju formalni njegov aspekt).
ps a o problemima sa zagradama sljedeći put 😀
Totalno je odlično kako lijepo ispleteš na hint Raro 🙂 Sa tobom jezik može uvijek da se igra. I uči, učestvujući.
Hvala, mislim da je ovo zadnje, zatvarajuće, važno. I mislim da je tačno. No, samo mislim, ne znam, tako da je i riski.