Ima nešto zaboravljeno
u previše ljepote,
skrovitosti premreženoj
da vjenča svrhu prostora
Jer ljudi ostavljaju svoje tragove po ćoškovima
kao suze na vratima svijeta
u kojem, o tajno,
i nema ništa osim vrata
Pred kojima je on zatražio skicu lica
i podsmješljivo i tužno dočekao ne, kao odgovor
među brežuljcima Montmartrea
gdje vrijeme pokreće umiruće zvono
nad cor Jesu sacratissimum
Kažem da ima nešto zaboravljeno
u tom licu
čiju sam skicu uzela za vječnost
To je bio grijeh nerazmijenjenog razgovora
dok smisao čeka
istu tačku narednoga kruga
Ja potpuno lutam tim ulicama
kao on,
i kao ja.
Love it!
perpetuum mobile…
krvavo.
Sjajno.
‘Da vjenča svrhu prostora.’ Da li vjenčanjem daje prostoru svrhu il je prosstor ima i bez vjenčanja? Da li mu ljudi po ćoškovima daju svrhu?
Inače, super pjesma, pun pitanja, a svak za se nek nađe odgovor.
Brute 🙂
Gracija, ne mora nužno biti.
Eryri, i to, u storiji koncentrisanoj oko zvona.
Tnx. saStilom 🙂
Tvorničar, nisam pisala a da me vodi odgovor na to pitanje. Ali, ako bih sada, naknadno odgovarala bilo bi tako da i obrađivači vremena, prostora i događaja, dakle i ljudi, daju prostoru svrhu. Iako je za to dovoljan samo jedan um, odnosno kreacionizam koji iz tog uma potekne. Biće da je taj Um toliko evolutivan i multiplicirantan da osvaja i tako što određenim obrađivačima daje slobodnu volju, te tako dobijamo veću vjerovatnoću ispucavanja svih mogućih potencijala. Tako to mali Perica zamišlja.
Pa, nije bez logike, zanimljivo razmišljanje u svakom slučaju. 🙂
E sada, na primjer, stavimo -riječ- iz prethodnog teksta na ovome blogu u ovaj dogovoreni kontekst, odnosno konstrukt, i to bude to.
(Hmm, sad se sjetih komentara jednog prijatelja od prije nekoliko godina: Sklona si brisati ivice. To bi, otprilike, bilo to; sklona sam značenja posmatrati preširoko, šireće.)
Na cije li si stope nagazila, o! da mi je znati!
Zamisli kako su snazni bili ljudi ciji su tragovi tako duboki da se u njih, kao slagalica, uklapaju nasa stopala.
Zamisli kako su tupe bile ivice njihovih skladbi. U krug, u krug, svi u krug ❤
Stope multipliciranog mnoštva? Haha, kako tehnokratski zvuči.
Srela sam uličnog slikara na ivici nervnog rastrojstva. Mislim da je tu već dugo i da će tu dugo i ostati. Na toj ivici. Jako mu je neugodno u društvu ljudi, a na Montmartreu je puno ljudi, a ponovo mora to raditi da bi preživio (?).. ne znam, mora zbog nečega. Nekako je osjetio da ga ne bih puno davila, praktično bi to bilo svega nekoliko škrtih riječi, a upravo je to ljudima u tom stanju signal da započnu p r a v i razgovor. Ima ljudi kojima je neugodno gotovo uvijek kada se ne vodi p r a v i razgovor, poza i scena ih baca u paniku. Mislim da je ovo vjerodostojan subjektivni doživljaj situacije i onoga šta bi bilo kad bi bilo. Ostalo su podsvjesno nataložene slike, lirski doživljaj prostora.
(P.S. Imam blesavu idejicu zajedničkog doručka kod nas u subotu, a onda gdje nebeska tijela odvedu, ako tri dame izvole?)