Čak ni tokom nedavnog razgovora sa našim zaista dobrim pjesnikom, romanopiscem i scenaristom, a inače sam zaista fokusirana tokom razgovora, nisam shvatila značaj i svu širinu njegove usputne opaske o takozvanom dijagonalnom čitanju. Zapravo, nisam znala da ta tehnika, nazvaću je ovom zgodom tako, uopšte postoji.
Eto, kada vrijeme ne dozvoljava da se obimni tekstovi pažljivo pročitaju, a moraju se iščitati, kaže moj sagovornik, vješt čitalac prelazi preko stranice teksta jednim potezom, dijagonalno, zastajući ondje gdje ga, valjda intuicija navede na važnu misao, pitanje, sukus. Jedino se, kaže, ti vrijedni dijelovi teksta pažljivo obrade i naposlijetku se dobije adekvatna slika tog obimnog teksta.
Koliko se sjećam, u sebi sam se usprotivila ovakvom izlaganju i ovakvom gledanju na stvar, ne zbog toga što ne vjerujem u vještinu dobrih čitalaca da zaista i mogu, u nekoliko sati, primjenom ove tehnike iscijediti srce, jezgro teksta, nego zato što to smatram svojevrsnim nepoštovanjem, nedostojnom prevarom. A možda je samo stvar u tome što ja jednostavno ne čitam tako ili, možda, i ne znam tako čitati.
Jeste li se zapitali kako vi, svako od nas pojedinačno čitamo?
Dok ovo pišem jača uvjerenje da svaki čovjek čita na drugačiji način i da je to autentika koja je neminovna.
Ja čitam dugo i neobično sporo. To dugo čitanje ne prestaje ni kada se prestanem družiti sa onim što čitam. Nekada ta prerada teksta traje i po nekoliko godina, čak i decenija. Da ne bude zabune, nešto pročitam u statistički vjerovatnom vremenu u kojem se to uobičajeno čini, ali mi se završna obrada tog sadržaja, crpeći iz sjećanja, reklo bi se potpuno neizazvano ili izazvano naoko random događajima, zna desiti i cijelu deceniju kasnije.
Motiv za pisanje ovoga teksta je jedan komentar koji je ostavila Silence, tačnije jedna jedina riječ iz njenog komentara.
Nisam pomišljala da tekst koji čitate ostavim u komentaru na njenom blogu, jer bi bilo zaista teško pronaći vezu između onoga gdje su mene njen komentar, odnosno ta riječ, odveli, i onoga što su bili i kontekst i poenta komentara.
Naime, Silence je u komentaru “zalijepila” jedan link sa Wikipedije, u kojem je završna riječ bila incompleteness – nepotpunost. Sada, kakve to veze ima sa takozvanim dijagonalnim čitanjem ili autentičnim i jedinstvenim načinom na koji svako od nas čita?
U ovoj glavi veza je preko toga da je meni od cijelog tog komentara, iako link sa Wikipedije nisam ni otvorila, ostala urezana samo ta riječ – incompleteness, te da taj komentar, zamršenim intuitivno-kognitivnim procesima, tek sada prerađujem. I to ne izravno, nego putem sjećanja.
A ta bi prerada otprilike tekla ovako:
Osnovna stvar u vezi sa pravljenjem izbora, tačka razdjelnica, je odvajanje bitnog od nebitnog. To je razdjelnica, jer je jezgro velikih grešaka, ali i očaravajuće divnih događaja, osoba, situacija koje dolaze doslovno ni iz čega. Na prvu se može učiniti da velike greške pri pravljenju naših izbora potiču od proglašavanja bitnih stvari nebitnima ili preuveličavanja nebitnih stvari u bitne, a da očaravajući spletovi okolnosti, s druge strane, potiču od toga da se mala, nebitna stvar, koju smo ostavili skrajnutu sa strane, jednostavno rascvjeta u nešto divno.
Samo ovo za mene nije dovoljno dobro objašnjenje.
Dovoljno dobro bi možda bilo to da se ogromna uložena energija i fokus u stvari koje smatramo bitnima uglavnom transponira tako da se zbog nje, na potpuno neobičnim i nebitnim mjestima, rodi nešto divno. I kako onda raditi, može li se ovaj proces nekako osmišljeno voditi, trebamo li svako malo ulaziti u redefinisanje bitnih i nebitnih stvari u našim životima?
Ne, to bi, iz milion razloga, bilo doslovno odustajanje od življenja. A ponovo, ne možemo se ni raspršavati svuda unaokolo! Toliko empatije, kognitivne moći i fizičke snage, te poštenog fokusa jednostavno nemamo. Dakle, moramo birati, ali kako praviti izbore?
Eto, ovo je stalo u tu riječ – nepotpunost. Izgleda da je ona datost za vječnost i pogonsko gorivo najzanimljivijeg na ovome svijetu, a moguće i svim svjetovima. Učenja.
Nešto ne mislim da moš voljno tu energiju transponirat u neka nebitna mjesta. Za takvo nešto ti triba interes za nečim u tim mjestima, a ako te ne privlači da npr čitaš neku knjigu, a neka druga te baš privlači, teško da ćeš uzet ovu recimo ‘manje bitnu’ knjigu, pored ove koja te baš privlači. Malo je jednodimenzionalan primjer al ne da mi se u ova doba tražit bolji. A također, mislin da takvo nešto nije ni pametno. Ono što raste u nama, negdi sa strane, dok mi to ne primjećujemo, će nastavit rast i bez naše dodatne pažnje, jer je očito našlo neku energiju iz koje crpi snagu.
Nekompletnost, jest, to bi moga bit pogon za vječnost i za vječno učenje. U onom momentu kad čovik zaključi da je naučija dovoljno, da zna dovoljno, kad ugasi svoju znatiželju, tada na neki način prestaje da živi.
Kad razmislim, mi smo bića koja uvik nešto novo žele, ili nam nešto fali. Ako nam fali nešto nesretni smo i želimo to dobit, a s druge strane i kad smo sretni imamo masu želja koje još dodatno tribamo i želimo ostvarit. Sad ne znan bi li nas nazva nekompletnima, ali more se koristit i taj termin. Uvik ima prostora za razvoj, a mi smo bića koja se neprestanu razvijaju, ili barem ovaj dio populacije koji ne zatvori vrata znatiželji.
Postoji i vise drugih tehnika brzog citanja, postoje ljudi koji jednim pogledom na text, poput skenera “slikaju” cijelu stranicu i kasnije to u glavi preradjuju. Te tehnike brzog citanja neki psiholozi su ocijenili na nacin slican tvome. Osnovni nedostatak je gubitak uzitka, robotizacija covjeka- zamisli citas poeziju ili kur'an tom tehnikom?
(…) a ako te ne privlači da npr čitaš neku knjigu, a neka druga te baš privlači, teško da ćeš uzet ovu recimo ‘manje bitnu’ knjigu, pored ove koja te baš privlači.”
Tako su vam misli duboke da vas je nemoguce ne popjmiti kako vi sebe umisljate a umisljate da ste :”val koji je ono sto i more”.Nije sad bitno da se pjena vala spominje ako je u fokusu ‘svidjanje”
Aferim na val-orizaciji kulture …pa i citanja ali…mene ste vise dojmili,sa komentarima, kao sovuljane sove.Oprostite na mojoj iskrenosti a zanemarite moju mislenost dojma.Hvala.
U silnoj zelji da sto prije ispljune svoj cijenjeni slajm iz usta,nas “uvazeni” i nadasve “cestiti” gost nije stigao dopisati uobicajeni broj 10 koji dodaje u nicku uz rijec “gost”. To mu je valjda ocjena koju sebi daje posmatracujuci svoju ludost kroz prizmu vlastite samodopadljivosti. Nakon toga ce nas “preposteni” gost uci ulogovan na svoj profil, te cisto da bi u poznim godinama prikrio svoje pedofilske afinitete, malo ce pisati o “postenju”.
Na kraju cu zakljuciti starom narodnom izrekom koja kaze: ko o cemu, gost o postenju! (Tako je glasila ta narodna izreka, ako se dobro sjecam. Zivio nas erazmo roterdamski?
Samo nemoj da duboko ulazimo u rupu sa aksiomim sistemima,aritmetikom i teoremama ??
Cast mi je biti inspiracija za post.?
Ja se nikad nisam, sistemski, učila da brzo čitam (svojevremeno sam imala priliku prelistati Buzanovu knjigu – ni nju nisam pročitala, već “obuhvatila pogledom”:D koja je, eto, jedna od takvih), no, tu sam tehniku razvila spontano – pišući ljudima kojekakve naučne radove, pogotovo one sa 80+ stranica koji su iziskivali u prosjeku od 100 do 300 pročitanih literarnih izvora gdje bih primarnu literaturu čitala normalnim tempom, a naučne članke, studije, kojekakve PP, rezultate istraživanja i druge radove na tu temu (koji sublimiraju građu) – “skenirala”. Čini mi se da negdje, u Čitanci ili Našem jeziku (za sedmi razred osnovne) ima simpatičan prikaz “vrsta” čitanja po funkcionalnim stilovima – meni je bio koristan u ovom smislu i to su pozitivne strane brzog čitanja, pogotovo ako je u pitanju sumiranje ili rematski dio onoga što se već zna. No, NUS-pojave brzog čitanja jesu, upravo, sadržaji koji se skladište u mozgu u kratkoročnoj memoriji praveći mentalnu konfuziju nabacanim činjenica, jer da bi se uskladištile u dugoročnoj memoriji i postale znanje, trebale bi se uvezati u kontekst, “obraditi” kako kažeš i onda, čovjek, (avaaaj, ima li ovoj rečenici kraja, 😀 ovo je, također, jedna od posljedica takvog čitanja, da ne znam napisati normalnu prosto proširenu rečenicu) postaje upravo “incompletness” kada je u pitanju određena (samo proskenirana) tematika (jer površinski barata sa puno neuvezanih informacija koje nisu dobile niti logičku smislenost cjeline, nisu čak ni emocionalno obrađene, motorički provarene, a nije se imalo vremena ni za njihovu pragmatičnu provjeru na nivou empirije…). TAČKA! 😀 Druga NUS-pojava je bila da, kada počnem da pišem ili pričam, u jednu misao ubacim jedno, brat bratu, hiljadu digresija – otvorim zagradu pa zaboravim da je zatvorim, umetnem rečenicu, pa smetnem sa uma onu glavnu rečenicu u koju sam umetala sporednu i tako… Sve u svemu, velika rastrzanost. Nažalost, posljedica ovakvog čitanjja su “mračna” mjesta i momenti u čovjeku koji vremenom počnu da zauzimaju nezanemariv dio unutarnjeg prostora poput onih čudnih prostorija u stanu koje služe kao ostava u kojoj niko ne vodi računa kako šta odlaže i gdje je uvijek nered, dok su druge sve prostorije sređene na uštrbe te koja “trpi”. I stan je super sređen i dizajniran, sve na svom mjestu, dok ne otvoriš vrata te Pandorine sobe.
I sad zamisli koliko takva vrsta brzog čitanja raspamećuje nekog kome je sve bitno i za koga kažu da ne može da odredi “prioritet” u životu jer mu je život prioritet u svom totalitetu. Srećom, da se pohvalim, stjecajem okolnosti, nakon što mi se mozak pretvorio u direktorij kojem je prijetio kolaps sistema ne reagirajći više ni na komandu DIR, okanula sam se ove “ekonomije” unošenja što više podataka u što kraćem roku i, mogu ti potvrditi ono što si primijetila, nije nimalo bezazlen način na koji upijamo informacije.
Bez ovog gosta, tačno ne bi bilo ništa isto na ovom blogeru. 😀
Risu, u tome i jeste fol. Teza mi je da ogromna količina uložene energije u neki fokus, zacrtani cilj često ne daje rezultate onako kako ih mi (detaljno) osmislimo i projiciramo. Onda se ta energija, na neke neobične i tajanstvene načine, transponira (preoblikuje) i nepoznatim putevima, nesvjesno ulije u neka prisustva prostora, osoba, stvari, situacija oko nas koje ili smatramo nebitnima ili uopšte ne primjećujemo.
Hoću reći, zadovoljenje onog nekog cilja s početka zaista se i desi u globalu, ali na drugačije načine, u drugačijem prostoru i okolnostima, uz druge aktere u odnosu na ono što smo mi zamišljali.
Sfumato, ja tekst ili čitam ili ne čitam. Svakom dam šansu. Ako ne mogu, ako mi se pažnja rasipa, ako mi je dosadno, onda relativno brzo odustanem i to je to. Ako u tekstu ima imalo nečega vrijednog, ispoštujem ga do kraja, do zadnjeg zareza i tačke.
Nešto je drugačije kada nešto moram iščitati, zbog profesionalnih razloga. Onda, u pravilu, iščitavam detaljno sve, bez obzira šta o kvalitetu tog teksta mislim.
Što se tvog drugog komentara tiče, i ja sam to primijetila. Gost_10 i Gost_.
Prvo, ovdje je znao ranije komentarisati moj drugar pod nadimkom Gost_. Onda sam vidjela da neko taj nadimak prisvaja. Sada izgleda da se prisvaja i Halidov način pisanja.
Uglavnom, oboje znamo o čemu je riječ. To treba ignorisati, najprije zato što je u pitanju teška psihička patologija.
Drago mi je Jarčice?
Raro, fantastičan osvrt i prenošenje ličnog iskustva.
Kada pišem strategijske dokumente sa 100+ različitih izvora, i ja primjenjujem konsultovanje samo onih odjeljaka tih izvora koji su relevantni za ono što obrađujem.
Ova mi je tema, međutim, bila interesantna zato što sagovornik iz teksta primjenjuje navedenu tehniku i tokom čitanja “radi svoga gušta”. Ustvari, izgleda da mu ljudi, poznanici i prijatelji, daju svoje tekstove na prijateljsku “ocjenu”, recimo da nije u pitanju profesionalni odnos. Riječ je o poeziji, beletristici, drugim književnim formama, a on i u takvim okolnostima primjenjuje ovu tehniku skraćenog, “krnjeg” čitanja.
Doduše, definitivno mislim da se i njemu u moždanom storageu odavno dešava ono što si prelijepo opisala kao sobicu za sve i svašta, koja spašava okolni red i sjaj.
@vasionko, aha, to želiš reć. Što bi kod nas stariji rekli ‘čudni su putevi gospodnji’. I stvarno jesu, msm mi postavimo neki cilj al život ima izrazito upadljivu naviku da nas povede nekim sasvim drugim potom od onog koji smo si mi zacrtali, pa nekad ispunimo taj cilj na neočekivan način a nekad ga i prmijenimo za neki drugi cilj, u svakom slučaju, nepredvidivo je i nikad ne znamo šta moremo očekivat. Zato je bolje općenito, smanjit očekivanja, koliko se može.
A za tehnike čitanja, mislin da je @rara dala dobar komentar na to, čitanje je za mene kad uroniš u knjigu polako i otkrivaš je, puštajuć da kompletna tvoja ličnost uživa. Tada se stvaraju nove nervne veze i on pročitano nas mijenja, a ne samo da smo to upamtili kao informaciju, koju ćemo skoro zaboravit.
*ono pročitano
Ima mista di mi fali ‘o’ u riječima, izvinjavam se za to, tipka mi nekad ne reagira.
rarina pandorina sobica mi btw poprilično podsjeća na Jungov koncept ‘sjene’. Počeja san pisat komentar, ali odužilo mi se pa neću zasipat ovdje sa drugom temom nego ću napisat post. Btw vasionko sori što ti redam ovoliki broj komentara, svaki put kad ti preletim tekst il komentare sjetim se nečega.
U toj teskoj psihickoj patologiji ima bezobrazluka koliko i ludosti, ali kroz zivot sam naucio da zmiji treba stucati glavu dok je na kamenu,jer kad se zavuce u svoju rupu podmuklosti, onda ona svojim otrovom napada tebe. Jedina razlika izmedju zmije i gosta je u tome sto zmija nije toliko glupa da svoj otrov rasipa na plijen koji nece jesti, dok gost jedva ceka da izbljuva svoj otrov,ne birajuci metu, jer ako ne izbaci taj otrov, onda on izjede njegovu unutrasnjost
Neke osobe procitaju samo kraj da bi izveli neki zakljucak ili da vide da li je uopste nesto vrijedno citanja.
Sama citam izuzetno brzo. Najcesce procitam do kraja. Samo sam jednom davno odustala od citanja nakon prve tri stranice jer je bilo previse neprobavljivo za moj ukus…ne znam ni kako mi je to doslo do ruku niti kako se zvalo.
S vremenom sam razvila osjecaj za autore onog sto citam, te ukoliko mi ne odgovara nesto, npr. previse subjektivnih zakljucaka, iskakanje ega na svakoj stranici, ne gubim vrijeme. Vrijeme mi je dragocjeno i ne rasipam ga na nesto sto me ne motivise, ne pokrece, ne budi pitanja, radoznalost i slicno.
Mislim da sam jednom, sa 11, 12 godina, pročitala zadnji pasus na kraju dječijeg romana Pearl Buck, a nakon što se radnja počela ozbiljno “zakuhavati” negdje prije sredine knjige. Onda mi to nije bilo dovoljno, pa sam iščitala zadnje poglavlje. Ponovo ništa, niti sam pronašla logiku, niti mi se tim išta završavalo. Bilo je besmisleno. Mada.., ne bi bilo loše napraviti istraživanje – snimiti diktafonom utisak o kraju pripovijetke ili romana, koji je pročitan nakon samog ulaska u knjigu/pripovijetku ili po dolasku negdje do sredine, i taj utisak snimiti nakon što su roman/pripovijetka pročitani linearno, pa onda uporediti te utiske.
Vidiš, zgodna ideja 🙂
Ahh < 3 Čitam se u ovim pitanjima, i rezonujem s tobom kroz svaku riječ. Iako "hackovi" i razbijanja cjelina s ciljem izvlačenja poenti i suštine iz particija jesu svojevrsne nepravde, i kako ti kažeš nepoštovanja i nedostojne prevare, mislim da skoro ni jedna vrsta čitanja ne može sažeti sve dijelove (kad kažem dio, mislim na najmanju jedinicu, morfem) cjeline nad kojima se primjenjuje - u potpunosti, jer Fokus je tačka koja manje-više titra neprekidno u vremenu, i ponekad je nepredvidivo kad će zatitrati do gubljenja i divergencije. Mada.. i dalje se slažem s tobom u potpunosti, ima nešto prljavo u tim metodama koje nastoje "štediti" neku energiju ili vrijeme, pogotovo glede čitanja, jer se ono u odnosu na sve ostale konzumacije umjetnosti i duhovnosti ili čega već, razlikuje po zahtjevu na vrijeme... iako imam tu rezervu da možda ja nisam neko ko te metode može razumjeti, a da su ustvari super učinkovite i zahvalne, vještine čak, a spominješ/imaš je i ti. Meni se baš prije dva tri dana desilo da sam čitala knjigu jednog 29godišnjeg domaćeg autora tako napreskoke, nasumične fraze iz nasumičnih poglavlja, sa prijateljicom na kafi, i da smo se smijale koliko je "cringe" i kako mora da mu je super nemati taj osjećaj nalik stidu, pa zato i može da je izda. No kad sam ostala sama, pročitala sam je od korice do korice skoro u jednom dahu... Nije isto bez konteksta koji se gradi ciglu po ciglu, od riječi do riječi... Mada ne čudi ni to da ponekad ljudima kontekst nije nužan, ponekad je i podrazumijevan, i ponekad su samo zaključci, one sabrane, konačne, apsolutno integrabilne, misli i ideje bitne.
Posebno nakon tvoga primjera o knjizi tog 29-godišnjaka, Setnosiva, utvrdih dodatno uvjerenje da je neophodno čitati i linearno, pažljivo. Kažem, i linearno, jer taj veznik podrazumijeva da se može čitati i na drugačije načine, kako se, uostalom, i čita, htjeli mi to ili ne. A na pitanje zašto se čita i van linearnog okvira, odgovor daje ova tvoja sjajna misao: “(…) Fokus je tačka koja manje-više titra neprekidno u vremenu, i ponekad je nepredvidivo kad će zatitrati do gubljenja i divergencije.”.
Zapravo, svojim si komentarom čitanje rastegla, raspršila na nešto s mnogo više volumena; dodala si tom pojmu začin autentičnog značenja za svakoga od nas (zbog ovog fokusa), ali i začin 3D prodiranja.
Hvala ti <3