Priređeno: Tajna knjiga (“srednji put” dualizma)

“Dana 16. marta 1244. godine palo je posljednje uporište Katara u južnoj Francuskoj – Montsegur. Nakon opsade, preživjelih 200 Katara je izvedeno na obližnju livadu i zapaljeno. Da su Katari bili duhovna braća sa Bošnjanima – pripadnicima Crkve bosanske, znamo iz slučaja bosanskog dida Bartula koji je 1222. godine, tokom križarskog pohoda na Bosnu, zbog vojne invazije na Bosnu pronašao utočište kod francuskih Katara. On je tamo postavljen za papu svih novomaniheja, a kao takvog priznali su ga i francuski Katari, te Bošnjani, čemu svjedoči papa Inoćentije IV u pismu ugarskim biskupima od 19. avgusta 1245. godine, gdje ga on anatemiše ‘jer ga Bošnjani nazivaju papom’.” (
Izvor)

_________________________________

“Nakon jednog Sabora (sastanka sveštenstva) iz 869. godine, na tlu današnje Bugarske pojavili su se bogomili – za Crkvu heretički (krivovjerni) pokret koji je odbacio njenu instituciju i dijelove učenja.
Danas dostupne informacije govore o pobožnim ljudima koji su živjeli životom askeze, a koji su bili proganjani od strane Crkve i raznih vlada. Bogomilstvo se širilo i pomjeralo zajedno sa progonjenim sljedbenicima po raznim dijelovima Evrope (tako su, u XII stoljeću, došli i u Bosnu), da bi na kraju malo što ostalo od njega – dolaskom Turaka u Evropu, brojnim krstaškim pohodima i političkim potezima gotovo su nestali. Bogomili se često izjednačavaju sa Crkvom bosanskom. Međutim, radi se o dva različita učenja koja su se našla na istom prostoru u isto vrijeme.

Historijski posmatrano bogomili su oduvijek predstavljali predmet interesovanja velikih svjetskih historiografa. Bogomilizam je bio jedan oblik ranog krišćanstva miješan sa filozofijom Manihejstva, koji potiče sa Perzijskog područja. Bogomilizam nalazi korijene ove slabo razumijevane hereze na Srednjem istoku. Bogomili su svoje doktrine i praksu izveli od manihejaca i pavlićana. Do vladavine Aleksija Komnena, bogomilstvo je bilo zrelo unutar Bugarskog i Bizantskog carstva i prihvatile su ga čak i najutjecajnije porodice u samom Carigradu. Premda su prošli kroz progone, opadanje i u konačnici nestali iz svojih balkanskih središta, bogomili su nakon toga imali utjecaj na poznatije hereze u Francuskoj i Italiji.

Manihejci, čiji su nasljednici balkanski bogomili, branili su dosljedno dualizam. Prema njima dobro i zlo nisu mogli imati isti izvor – Boga. Između Boga i čovjeka nije bio potreban posrednik i cijela crkvena infrastruktura nije bila ništa drugo do stvar đavola koji pokušava da podrije autoritet Boga i poljulja vjeru ljudi u Njega.

Bogomilizam je gnostički religijsko-politički pokret osnovan za vrijeme prvog Bugarskog carstva od strane sveštenika Bogomila za vrijeme vladavine cara Petra I u X vijeku. Najvjerovatnije nastaje na današnjem području Makedonije kao odgovor na socijalno raslojavanje koje se dogodilo kao posljedica uvođenja feudalizma i kao oblik političkog pokreta i protivljenja bugarskoj državi i crkvi.
Bogomili su pozivali na povratak ranom kršćanstvu, odbacivanju crkvene hijerarhije, a njihovi glavni politički ciljevi su otpor državnim i crkvenim vlastima. To je pomoglo ovom pokretu da se brzo proširi na Balkanu, polako se šireći cijelom Bizantijom pa sve do kijevske Rusije, Bosne, Dalmacije, Raške, Italije i Francuske. Zato su bili proganjani, mučeni i ubijani na najgori mogući način od strane Istočne i Zapadne crkve. (…)

Bogomili se u 7. vijeku u Armeniji javljaju pod imenom pauliciani, odnosno pavlićani, mada su njihovi korijeni još ranije kroz III vijek u Maloj Aziji poznati pod nazivom arijevci/manihejci. Pod njihovim uticajem nastaje u X veku u Bugarskoj bogomilstvo, nazvano po popu Bogomilu. Pod različitim imenima pavlićanski se impuls iz Bugarske i Vizantije širi dalje na zapad i istok pod različitim imenima: katari u djelu Francuske i uz Rajnu, albigenzi uz gradove Albi, Agen i Tolouse, patareni u Italiji i hrvatskom primorju, krstjani u Bosni i Humu, babuni u Raškoj, te torbeši i pomaci na tromeđi Albanije, Makedonije i Kosova.

Bogomili (heretici) su se javljali pod različitim imenima: bogomili/bogumili, kudugeri (grč. naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobičajen naziv prema makedonskoj planini Babuni), krstjani (naziv uobičajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromašnoj četvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobičajen u Francuskoj i Njemačkoj prema grč. καϑαροσ: čist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorećani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc. područja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristaše te hereze u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starješina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u Italiji koji su podržavali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. području vjerojatno iskvareno od Albigenses), Torbeši ( na Kosovu, u Albaniji, Makedoniji), Pomaci (u Bugarskoj, i mali broj u Makedoniji).

Bogomilska vjera u Bosni i Sandžaku u dokumentima se naziva raznim imenima: paterenskom, manihejskon, babunskom i sl., dok su njeni pripadnici sebe nazivali dobrim kršćanima. Ovo nam dokazuje da su Bogumili u srednjem vijeku bitisali (postojali) na prostorima od Turske pa sve do Velike Britanije, i ovo je dakle, nepobitna činjenica o postojanju i intenzitetu Bogumila.

Bogomili su, dakle, bili gnostičko-manihejski nasljednici i kao takvi učili da postoje dva osnovna principa: princip dobra i princip zla; dva su najviša bića, jedno dobro, koje je bilo začetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog. Oni su odbacivali sve materijalno, fizičko, a duhovno se prepuštali u svojoj vjeri. Nažalost, o učenju “Crkve bosanske” ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi spaljivani kao “knjige nečastive”, te se većina onog što danas znamo o tom učenju zasniva na osudama latinskih inkvizitora.
Ipak postoje dva rukopisa (čija vjerodostojnost, doduše, nije u potpunosti potvrđena) koji se, prema gradovima u kojima se čuvaju, nazivaju Pariška i Bečka tajna knjiga (Tajna knjiga Katara, op. prenos.).

Isječak iz Tajne knjige Katara: Pitanja Ivanova, u (lošem) prevodu na naš jezik. Oznaka V veže se za knjigu koja je pohranjena u Beču, a oznaka D za knjigu koja je pohranjena u Parizu. Kompletan prevod knjige vidi O V D J E

To su latinski prijevodi bugarskog, odnosno starobosanskog rukopisa (što se pretpostavlja na osnovu jedne marginalije u kojoj se na prvom mjestu spominje Bosna). Prema ‘Bečkoj tajnoj knjizi’ Satana ‘bijaše uzmožnik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svršiteljima što služahu Ocu’. Iz ovog se vidi da su krstjani slijedili srednju neomanihejsku struju, po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednog izvora.
Crkvena hijerarhija, kao glavni oslonac Crkve i provoditelj crkvenoga zakona, prirodno je postala vidljiv predmet heretičkih napada. Njihova usađena mržnja prema toj hijerarhiji još se više pojačala dekadentnim stanjem u dijelovima crkvenog i redovničkog sveštenstva, koje je hereticima davalo uvjerljiv materijal za njihove napade na Crkvu.

Očito je da je kršćansko shvaćanje Crkve, kako u njezinim božanskim tako i ljudskim vidovima, kao tajanstvenoga Tijela Hristovoga i kao hijerarhijske institucije na zemlji bilo duboko strano nauku bogomila. Izgleda da su oni izbjegavali upotrebljavati i sam izraz Crkva. Pravoslavna je crkva, naglašavajući materijalni kao i duhovni vid života, po njihovom mišljenju, popustila pred Mamonom i nije bila sposobna voditi ljude prema spasenju. Istinsko kršćanstvo, prema bogomilima, može se jedino naći u njihovim zajednicama, stoga su sebi zadržavali isključivo pravo na naziv kršćani (krstjani).” (Izvor)

__________________________________

“Istražujući godinama kulturnu historiju Bosne na osnovu osmanskih dokumenata, želim postaviti nekoliko pitanja u vezi s «bogumilskim mitom», i dodati nekoliko riječi na osnovu vlastitog istraživačkog iskustva. Izučavajući djelo Kaimi-Babe (17.v.), autora sufijske-mističke poezije na osmanskom-turskom, i alhamiado pjesama (na slavenskom, bosanskom jeziku, arapskim pismom), naišla sam u njegovoj alhamiado kasidi na pomen Bogumila/Bogomila, ili riječi Bogu mili.

U bivšoj Jugoslaviji su o tome vođene polemike slične onim u Danima prije nekoliko godina. C. Popović je tvrdio da su to dvije riječi, da su Bogumili izmišljotina, da se izraz prvi put javlja kod Konstantina Filozofa (Žitije deposta Stevana Lazarevića, 14.v.), dok je po M.Hadžijahiću, riječ Bogumil/Bogomil kod Kaimi-Babe dokaz postojanja bogumilstva u Bosni. Ova rasprava zahtijeva oprez ; u arapskom pismu teško je prepoznati slavenske riječi, pa napisano (sve troje na isti način) čitamo na tri načina : Bogomili, Bogumili i Bogu mili.

Istraživači su odavno podijeljeni u vezi s pitanjem bogumilstva u Bosni

Govoreći o islamizaciji, Nedim Filipović se doticao bogumilstva, prilazeći mu oprezno. Odmah recimo da je u osmanskim dokumentima nemoguće naći pomen o tom: Turci stanovnike dijele samo na « muslimane » i « nemuslimane ». Profesor Filipović je smatrao opasnim svesti islamizaciju Bosne na bogumilsku komponentu, po kojoj bi muslimani imali ekskluzivno pravo na zemlju (jer jedini tvrde da su bogumilskog porijekla).

Nedavno preminuli istoričar iz Bosne, Dubravko Lovrenović veli da Nedim Filipović ima ograde u vezi s bogumilstvom. Citirajući B. Lewisa, autor pominje i druge orijentaliste, posebno izvrsnog istraživača Adema Handžića, nepravedno zanemarujući Branislava Đurđeva, i još neke koji su se svi bavili bosanskom istorijom. Samim tim ističe ulogu orijentalista u izučavanju Bosne. Da, gotovo je nemoguće izučavati povijest ove zemlje bez poznavanja turskog-osmanskog, arapskog i persijskog jezika. Četiri stotine godina dokumenti su pisani gotovo isključivo na turskom-osmanskom jeziku, a uslov za njegovo poznavanje jesu arapski i persijski, od čijih leksema i morfema se mahom sastoji osmanski-turski. Profesori Đurđev i Filipović, kao i Adem Handžić, znali su ove jezike. Njihov renome prelazi granice Balkana. Nedim Filipović, čiji sam bila đak i dugogodišnji saradnik, napominje, dalje, da Bogumili nestaju s dolaskom Turaka, pitajući se prelaze li na islam, na katoličanstvo, ili napuštaju zemlju. Nemoguće odgovoriti na ovo pitanje iz gore navedenog razloga! Isti autor, međutim, navodi da je u turskim dokumentima pronašao riječ Bogumilo, ime naselja u Bosni, znak da stanovnicima naziv nije nepoznat. I postojanje ličnog imena Bogumil, pronađenog u dokumentima, za istraživača je dokaz da stanovnici Bosne poznaju taj naziv. Nedim Filipović, međutim, pokazuje da i katolici i pravoslavci prelaze na islam, nalazeći potvrdu najčešće u defterima, kojima se posebno bavio A. Handžić, dajući neprocjenjiv doprinos izučavanju bosanske prošlosti. Zaključujemo: mada oprezan, Nedim Filipović ne isključuje postojanje bogumilstva.

Potom, nijedan ozbiljniji historičar nije doveo u pitanje postojanje specifične crkve u Bosni, zvane Bosanska. Ni pokojni Dubravko Lovrenović, mada negira vezu Bosanske crkve s bogumilstvom, ne negira postojanje religije koja se, ako ništa, donekle razlikovala od katoličanstva i pravoslavlja, takođe prisutnim u Bosni. Adepti Crkve nazivaju se bosanskim krstjanima, a svi stanovnici, bez obzira na religijsku pripadnost, Bošnjacima. Turci zatiču taj naziv za sve stanovnike zemlje, zadržavši ime Bosna, i stvorivši od bivšeg kraljevstva prvo Bosanski sandžak (administrativna jedinica), a kasnije Bosanski Pašaluk (i Hercegovački sandžak je bio samo dio tog Pašaluka). Ako neko, pak, tvrdi da se u zemlji, zvanoj Bosna, nije radilo o postojanju specifične crkve koja se distancirala i od Pape, univerzalnog katoličanstva, i kasnije od srpske autokefalne crkve, trebalo bi da odgovori zašto se crkva naziva bosanskom, a ne katoličkom ili srpskom, i zašto se adepti zovu bosanskim krstjanima. Možemo istaći još jedan faktor, geografski, u to vrijeme sigurno presudan u određivanju identiteta, koji, pak, nije odrednica za katoličke crkve i u moćnijim zemljama od Bosne. Papa bi se oštro suprotstavio autokefalnosti svake katoličke crkve, a bio je i protiv bosanske, smatrajući je herezom.

Nije na odmet pomenuti čitaocima još jedan detalj: prvi bosanski vladari su «hrišćani koji priznaju Papu», katolici; a to su i Srbi (Nemanjići su, zna se, katolici; istočna i zapadna crkva se razilaze u 11.v, a do osamostaljenja srpske-pravoslavne, kojoj se dugo opire Konstantinopolis, dolazi u 14. v.). Bosna ima ne samo specifičnu crkvu (specifičan naziv za Crkvu) – makar ona bila suštinski hrišćanska – , nego se i slavenski jezik zemlje zove bosanskim, a njeno «nacionalno» pismo, kurziv blizak ćirilici, bosančicom. Nekoliko ovih elemenata govore u prilog postojanju bosanske specifičnosti, i njene autohtone povijesti. Tu autohtonost Bosne osporavali su neki Srbi i Hrvati, dok su se neki muslimanski istraživači šutke odnosili prema medijevalnoj Bosni, danas sve više i više zainteresirani za «muslimansku Bosnu», pod turskom vlašću, ističući kao jedini bošnjački identitet muslimanski. Nepotrebno reći da je i riječ Bošnjak, (zlo)upotrebljenja jer ukazuje samo na nacionalnu pripadnost muslimana Bosne.

Bogumilstvo mit?

Da, mit koji odavno uznemiruje duhove.

Ovaj mit su kao stvarnost i činjenicu prihvatali mnogi veliki umovi bivše Jugoslavije, pa i Miroslav Krleža.

Evo šta ovaj veliki pisac o tome zapisuje:
Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj. (…)

Bogumili nisu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta… Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja.

Veći broj Srba i Hrvata iz regije, a pogotovo ostrašćeni nacionalisti, smatraju to ogromnom zabludom, pa čak i glupošću. Neki Srbi danas idu dotle da tvrde da su komunistički istraživači, poput velikog istoričara Alojza Benca, ‘iz straha’ zastupali ‘bogumilsku’ tezu u Bosni, za što su za njega svjedoci nadgrobni spomenici stećci. (‘Iz straha’?!) O svemu tome autor, međutim, govori vrlo oprezno, pominjući druge autore i citirajući ih, u istoimenoj knjizi, Stećci, objavljenoj i u Beogradu 1967 (Cf. https:/fr.scribd.com/document/51402695/Alojz-Benac-Stecci).
Stećci i bosanski krstjani inspirisali su i pjesnika Maka Dizdara koji je, između ostalog, pjevao:

Tamo gdje su psalmi

Tu su i prokletstva

Činjenica je da se dio muslimana tokom istorije «osjećao» Bogumilima (kod nas se i religija i nacija «osjećaju» – za naciju se od devetnaestog stoljeća «opredjeljivalo», – dok se religijski i nacionalni identiteti oduvijek miješaju). Takav je slučaj u mojoj porodici gdje su se s majčine strane preci, bilo kaligrafi ili kadije, smatrali potomcima Bogumila, a neke, atipične ženske osobe (19.v.), poznavajući i arapsko, i latinično, i ćilirično pismo, i bosančicu, daleko od svakog unitarizma, ostavljaju svjedočanstvo da «smo mi Bogumili». Mit o bogumilstvu, ukoliko je mit, ne čini se, međutim, mnogo drukčijim od « mita » po kome bosanski katolici slijepo vjeruju da je njihov identitet prvenstveno hrvatski. Šta je faktor određivanja identiteta? Katoličanstvo, plemensko-hrvatsko porijeklo, hrvatska kultura? Sve zajedno? (Teško je pretpostaviti da je Krleža, ili neki drugi veliki hrvatski intelektualac bio poznat stanovnicima zabitih hercegovačkih vrleti čije se življe poziva više nego iko na hrvatstvo i hrvatsku kulturu.) Bliskost bosanskih pravoslavaca sa Srbijom je ‘razumljivija’ zbog autokefalnosti srpske pravoslavne crkve. Neki Srbi (Proto Danilović nije jedini), prihvataju postojanje Bosanske crkve, ali tvrde da je ona suštinski srpska-pravoslavna. Možda? Ali se zvala bosanskom! Dok sintagma Bosanski krstjani potvrđuje i njihovu vezu sa hrišćanstvom. Hrvati koji potvrđuju postojanje Bosanske crkve, ne pominju otvoreno da je riječ o katoličkoj-hrvatskoj crkvi, ali iz njihovih tekstova nije jasno zašto kategorično podvlače suprotnost između bosanske crkve i bogumilstva.

Postavimo još jedno pitanje: zašto ovdje dolaze Franjevci, ako ne s Papinim zadatkom da istrijebe « bosansku jeres » (postavši ubrzo potom nosioci autentičnog bosanstva)?

A kakva je suštinski ta Bosanska crkva? O tome nema ni jedne ozbiljnije studije. Neki tvrde da je riječ o ranom hrišćanstvu i da Bosanska crkva nema veze s dualizmom popa Bogumila (10.v, živio u današnjoj Bugarskoj, po kome « jeres » dobiva ime), niti sa Manesovom (3.v, Perzija), dakle da nema nikakve veze sa vjerom u dobro i u zlo, karakterističnom za ovu dualističku religiju. Manes se, pak, smatrao za “parakleta”, pomagača, koga Hrist obećava svojim učenicima. Naglasimo ovu vezu Manesa i Isusa kog ne negiraju ni kasnije Manesove pristaše. Manes je imao uspjeha i na Zapadu; Sveti Augustin (4.v.), prvobitno njegov pristalica, kasnije pobija ‘novu vjeru’ (smatrajući da su dobro i zlo u međusobnoj ovisnosti).

O autohtonosti Bosne i specifičnosti Bosanske crkve svjedoči i knjiga pravnih dokumenata o Bosni od srednjovjekovlja do danas; dokumenti potvrđuju da su titule sveštenika Bosanske crkve : (obični) krstjanin, starac, gost, djed. U objavljenom Pismu zetskog kralja Vukana Papi Innocentu III (1199.), Vukan upozorava da u Bosni hereza uzima maha «do te mjere da je sâm ban Kulin …. uveo u krivovjerje preko 10 000 kršćana». Autor pomenute knjige, Dženana Čaušević navodi da Papa 1200. g. nalaže ugarskom kralju Emeriku da jeres istrijebi, da ova bolest ne zarazi bližnja mjesta (…)

U objavljenom testamentu gosta Radina (1466.), isti autor uočava promjene u načelima Crkve: odsustvo dualizma, iako dokument ostaje nejasan u tom pogledu. Distanca prema ortodoksnom katoličanstvu dovoljno je izražena sintagmom «ja gost».
Nasuprot gore pomenutim autorima, profesorica Herta Kuna, izučavajući stare bosanske tekstove, nije dovodila u sumnju bogumilstvo u Bosni. Dokaz za postojanje te vjere koja se širila s Istoka (kao najzad i sve religije) za profesoricu Kunu nisu samo stećci, svojstveni i katolicima i pravoslavcima, nego i tekstovi zvani Krmačije: kletve bačene na Bogumile, odnosno Babune. Babuni su drugi naziv za pripadnike iste vjere, u Srbiji. H. Kuna dokazuje i to da se bosanski kralj Tvrtko ne kruniše na grobu Svetog Save, nego u Milima (Bosna, 1377.). Može li se Herta Kuna, Jevrejka, optužiti za bošnjački unitarizam? Uzgred recimo da Tvrtko za amblem kraljevstva uzima cvjetove ljiljana. Manje je poznato da je to amblem i francuskih Cathars-a (drugi naziv za pristaše dualističkog vjerovanja s elementima hrišćanstva, slično bogumilstvu) i francuskih kraljeva. Slučajnost, ili ne?Midhat Šamić je pronašao francuska dokumenta po kojima je na Tvrtkovom dvoru bilo Francuza, možda i Cathars-a, protjerivanih iz Francuske? Isti autor navodi da kod Tvrtka, ima i Bugara. Ne zna se ni o kakvim je Bugarima riječ.

Nekoliko riječi o Katarima (Cathares)

O njima se zna mnogo više nego o Bogumilima, nego i o Bosanskoj crkvi. Ovom pitanju, Francuzi su nedavno prišli bez kompleksa i obilato je crpe.

Katarizam – Le catharisme (od grčke riječi katharos «čist») je duhovna doktrina koja se pojavila u Srednjem vijeku i bliska je hrišćanstvu. Smatra se monoteističkim dualizmom, a po nekima samo dualizmom, i razvija se posebno u periodu od X do XIV vijeka u više evropskih regija.

To nije ime koji je sam pokret sebi dao, nego ga je preuzeo Eckbert Schonaum u 12. stoljeću, iz spisa Svetog Augustina, da bi označio heretike. Pripadnici ove crkve sami sebe nazivaju Dobrim ljudima, ili Dobrim hrišćanima. Neprijatelji su ih još zvali Chrétiens Alibigeois.

Po svemu sudeći, pod uticajem Polisiena (pavlićani, op. prired.), koje neki nazivaju Jermenskim bogomilima, Katari smatraju da je Univerzum tvorevina nastala iz principa Zla, gdje je prijestol svih iskušenja i korupcija, dok Raj proizilazi iz Principa Dobra, jedinog Stvarnog Boga, koji nudi duhovno iskljupljenje i uzdignuće.

Ljudsko tijelo je materijalni zatvor duša anđela, koji su pali na zemlju za vrijeme kreacije, čemu se Dobro ne može oduprijeti. Duše se šetaju iz tijela u tijelo, iz smrti do rođenja, po principu reinkarnacije.

Samo duhovno krštenje u Dobrog hrišćanina ima sposobnost kako bi se omogućilo duhu (duhovnoj duši) da stane na put koji će mu omogućiti pristup milosti Božjoj. Na taj način duh može dati svoj doprinos, nakon svoje zemaljske smrt, duhovnom božanskom stvaranju.

Sukob dobrog Boga i Stvaranja (Demiurga, kao načela zla) imao je različite interpretacije unutar Katarskog klera (apsolutni dualizam i mješovitost), što je navelo na uprošteno shvatanje kod povjesničara da kažu da je bilo više katarskih crkvi, iako nikad nije došlo do raskola unutar te crkve.

Katari vjeruju u Stari Zavjet kad govori o Kreaciji, a od Novog Zavjeta priznaju Božjeg poslanika (Isusa), koji je logičan nastavak prethodnih duhovnih grupa, posebno bogumilstva, koje Katari smatraju bratskim pokretom, rođenim u Bugarskoj. Za Katare, Hrist je čisti duh. Taj Sveti Duh ne može biti utjelovljen, ali može uticati na ljudsko ponašanje Isusa.

Za Katare su vezani brojni mitovi i legende koje još uvijek žive u sjećanju stanovnika južne Francuske, naročito Languedoca, gdje se ovaj pokret razvijao, a koji je imao sasvim drukčiju organizaciju – što je najzad slučaj i sa Bosanskom crkvom – gdje je glavna «sveštenička» titula bio starac.

Katarski krst

Katari su najviše razvijaju u 13. vijeku u Francuskoj, njihovi simboli su hljeb i vino, a nalaze se i u Italiji pod imenom Patareni, kao i u Rusiji, Njemačkoj i Austriji. Već u 14. vijeku dolazi do masovnog masakra Katara, na hiljade njih su spaljeni. Upravo tada dolazi do stvaranja inkvizicije koja je trebala da završi već započeti prljavi posao katolika i uništenje na svirep način ovog pokreta.

Katari su govorili oksitanskim jezikom. Smatra se da se danas ponovo otvaraju škole u Francuskoj na ovom jeziku, a da postoji danas oko dva miliona ljudi koji govore tim jezikom.
Dugo se raspravljalo ima li Katarizam ikakve veze sa Bogomilstvom? Zapadni istraživači smatraju da su Katari prvo protjerani u Srbiju pa u Bosnu, gdje su se duže zadržali i opstali sve do osmanskog osvajanja zemlje.

U svojoj tezi o vezama između Bogomila i Katara, Théofanis Drakopoulos (L’unité du Bogomilo-Catharisme d’après quatre textes latins analysés à la lumière des sources byzantines, Université de Genève, 2010), analizira četiri latinska teksta: pismo Evervina iz Steinfelda, Bernard, Clairvaux (1143), Akte katarskog consiluma, Saint-Félix, Lauragais (1167), De heresie catharorum in Lombardia (1210-1215), anonimnog autora i jedan apokrifni tekst bogomilskog porijekla, Interrogatio Iohannis (Tajna katarska knjiga, Pitanja Ivanova, op. priređ.). Poredeći ta četiri teksta sa onim koji su pisani protiv bizantijskih Bogumila, istraživač dolazi do zaključka da zajednice, koje se jednim imenom nazivaju Bogumili i Katari, imaju itekako mnogo zajedničkog, a prije svega vezu sa određenim sistemom mišljenja koje se bazira na različitim apokrifnim tradicijama, gdje hrišćanski elementi igraju vrlo važnu ulogu.

Bogomilstvo danas

Postoji danas određen broj ljudi na svijetu, od Rusije do Balkana, koji sebe smatraju Bogumilima. Bogomilstvo je njihova, dualistička religija, koju oni nazivaju duhovnom školom. Ovu «duhovnu školu» na Balkanu vodi, kako sami tvrde, «veliki mistik i duhovni učitelj današnjice – Blaženi Ivan Bogumil.» Njeno sjedište je (za sada) u Hrvatskoj, ali balkanski Bogomili imaju namjeru da se prošire posvuda po regiji.

Specifičnost Bosne

Naglasimo da je Bosna jedinstvena u mnogim pogledima. U Osmanskom carstvu, to je rijetka zemlja gdje stanovnici masovno prelaze na islam, posebno seljaci, katolici i pravoslavci. Osnovni motiv konverzije vjerovatno nije ni ovdje ‘ljubav’ prema Turcima i islamu, pa ni karakter Bosanske crkve, nego prvenstveno ekonomski. Ali, ako je razumljivo da na islam prelazi prvo plemstvo radi očuvanja posjeda i privilegija, nije jasno zašto islam prihvataju seljaci, u drugom valu islamizacije, kad njihov položaj nije bio bolji od seljaka hrišćana.

Nedim Filipović ističe još jedan faktor u islamizaciji: odsustvo monolitne religije u zemlji. Bosna je, pak, fenomen u još jednom pogledu: to je jedina osvojena zemlja Carstva gdje ogroman broj intelektualaca-Slavena piše djela na turskom-osmanskom jeziku, u mnogo manjoj mjeri i na persijskom i arapskom. I napokon, Bosna je fenomen u cijelom svijetu po još jednoj činjenici: Uz pretpostavku da tu stoljećima žive samo stranci, oni nikad nisu uspjeli postati jedan narod. Polemika koja se vodila u listu Dani prije nekoliko godina potvrđuje da je to gotovo nemoguće. Što nije ni važno: globalizacija zahvata takvog maha, da je izlišno i žalosno isticati različitosti narodâ koji će uskoro biti prisiljeni da se pomire sa “suživotom” u Evropi, gdje već vlada amerikanizacija i njena subkultura, a jedino božanstvo novac. (…) (Izvor)