Histoire totale i nekoliko podtekstnih riječi o Korona virusu: O klimatskoj istoriji i mikrobskom povezivanju svijeta; o istoriji histerije, imitaciji epilepsije i čudima; o istoričarima programerima

“(…)Pro tempore: Možete li se složiti s tvrdnjom da je totalna historija (histoire totale) među rijetkim pojmovima koji od prve do treće generacije povjesničara oko Analā zadržao svoje značenje? Mislite li da je i danas u historiografiji moguća totalna historija?

Le Roy Ladurie: Totalna historija? Da, dakle, ali mislim da se promijenila. Nisam pobornik totalne historije, već one kompleksne, kako bih rekao, kao kod Edgara Morina, ako ga znate, jednog francuskog mislioca. Jer, ipak je nemoguće dobiti totalnu historiju, ali kompleksnu da. Jednostavno, marksisti su je prenijeli kao bazičnu infrastrukturu, determinaciju, superstrukturu, kao što vjerojatno i znate malo o marksizmu, i ta je superstruktura reagirala na socijalnu infrastrukturu. Vjerujem da ne postoji determinacija ni od dna prema vrhu niti od vrha prema dnu. Postoji kompleksna historija koja nije totalna, nego upravo kompleksna gdje religija igra veliku ulogu, kao primjerice među Slavenima ili u Jugoslaviji, gdje je vidljiv antagonizam između ortodoksnih muslimana i katolika. Ta kompleksnost se jasno vidi posebno za vrijeme okupacije u Francuskoj. Jednostavno se ne može analizirati samo jedna strana: crveni bi rekli da je bilo dobro, dok bi s druge strane bijeli rekli suprotno. Zapravo, obje strane imaju važne stvari koje žele braniti, a osoba koja to možda najbolje razumije nije samo povjesničar, nego kralj Juan Carlos. Mislim da ta kompleksnost može obuhvatiti brojna područja, uključujući politiku. Slično kao što marksisti imaju primat nad ekonomijom, mislim da mi trebamo dodati prirodu, okoliš, klimu itd.

Pro tempore: Korištenje djela Sigmunda Freuda u Vašim radovima nije ostalo neprimijećeno. Što je to francuske povjesničare oko Analā, poput Vas, privuklo u svoje historije uključiti i američku psihohistoriju ili neofrojdijanske stavove?

Le Roy Ladurie: Zanima me ponešto frojdizam zbog histerije iz 1703. godine preobraćenih protestanata pokrajine Cévennes, poslije poznatih kao
Camisards itd. Bio sam zainteresiran za Freudeov opis i ideju histerije kao eksplozivnu ekspresiju potisnute seksualne energije. Realno, sada mislim kako je histerija preobraćenih protestanata s početka 18. stoljeća u Cevannesu ili ona jansenista na groblju Saint-Médard u Parizu 1731. godine imitacija epilepsije, takoreći da bi se privuklo zanimanje, da bi se napravio teatar, religijski ekstremisti, dakle oni kalvinistički i jansenistički ekstremisti imitiraju konvulzije epilepsije kako bi napravili neku vrstu teatra, neku vrstu čuda, što će reći, svrha histerije je privlačenje pozornosti, kao kad npr. jedna važna francuska žena odbije poziv za doručak s predsjednikom SAD-a i time stvori događaj kojim privlači pozornost, u cijelom svijetu se priča o njoj, možda znate tu anegdotu. Kako god bilo, to je razlog zbog kojeg mislim da je Katolička crkva nakon jansenističkih konvulzija odlučila negirati ili odbiti većinu čuda. Imao sam djeda koji je bio tvrdokorni katolik oko 1900., no on je uvijek govorio: „Da mi netko kaže da se dogodilo čudo u susjednoj ulici, ne bih se uznemirivao.“ Što će reći da vidim neki čin vjere u histeriji, ali i burlesknu imitaciju epilepsije koja je stvarna fizička bolest. Frojdovski pristup je iza mene. Nasuprot, očito postoje klasični problemi opozicije otac – sin, želja za ubijanjem oca je jedna od simplističkih emocija koje je Freud otkrio, a koje su prepoznatljive i danas. U povijesti, primjerice, de Gaulle je „ubio“ svoga „oca“ s maršalom Pétainom jer je de Gaulle bio mladi vojnik kojega je Pétain preferirao.

Pro tempore: Vaša knjiga Montaillou odmah je po izlasku postala bestseller, što nije često s knjigama „ozbiljne“ historiografije. Neki to pripisuju vrlo dobroj medijskoj promidžbi, drugi pak načinu na koji ste izvore pustili da govore. Što je, prema Vašem mišljenju, presudno u uspjehu tog djela?

Le Roy Ladurie: Kao prvo, nisam uopće mislio da će to biti uspjeh i mediji su poslije došli, oni su došli nakon svega. U stvarnosti, mislio sam da će to zanimati samo ljude iz okruga Ariègea. Međutim, dogodilo se da je dokument kojeg sam koristio, onaj biskupa Fourniera, Jacquesa Fourniera, koji je kasnije pod imenom Benoît XII. postao papa, dakle to je dokument jedne vrlo značajne osobe, ali je i jedna anketa s ljudima. To je dokument od iznimne važnosti, usporediv npr. s Tristanom i Izoldom, značajnim tekstom srednjovjekovne književnosti. Bio sam na neki način izdavač tog teksta iznimnog značenja, koji je odjednom dao sliku o pravim seljacima. Na primjer, u toj knjizi ima osmijeha, ne samo naznaka osmijeha, već osmijeha, vrlo preciznih detalja o problemima strastvene ili fizičke ljubavi, ima mnogo stvari koje se ne mogu naći ni u jednom drugom tekstu, o problemu du- hova, fantoma (…) mrtvih koji se vraćaju, ukratko, a u sklopu svega toga prikazuju se i odnosi između sluga i gospodara. (…) Štoviše, u tom selu praktički nema vlastelina, feudalaca, gospode. To su seljaci sami među sobom. I to je ono što sam ja otkrio, to je jedna vrlo jaka knjiga, vrlo pohotna također, u kojoj se seksualnost uglavnom prikazuje nevjerojatno kvalitetnim tekstom. I Ginzburgovi radovi su također vrlo zanimljivi, no oni nemaju jednaku dokumentarnu vrijednost. Htio sam učiniti dostupnim taj dokument, na sličan način kao što su ljudi koji su izdali Tristana i Izoldu omogućili pristup tom značajnom tekstu.

Pro tempore: Kada govorimo o historiji koja je globalna (histoire globale), a nije direktno podržana od strane politike, koje Vi primjere smatrate relevantnima?

Le Roy Ladurie: Da, postoji svjetska povijest kao što se npr. trenutno globalno zatopljenje, koja se tiče cijeloga svijeta (global warming). To je svjetska povijest. Isto kao što je 1815. erupcija vulkana Tambore u Indoneziji stvorila svjetski događaj po cijeloj zemlji s laganim zahlađenjem temperature, s puno kiše, hladnoćom, lošom ljetinom/žetvom, borbom stanovnika za opstanak. To je, dakle, primjer svjetske povijesti. Evo još jednog primjera događaja koji je nedavno otkriven – vulkanska erupcija koja se dogodila sredinom 15. stoljeća u Novim Hibridima. To je bila vrlo jaka eksplozija koja je imala posljedice sve do Kine, Rusije, možda i Francuske, u obliku meteorološke i prehrambene katastrofe. Ili ako hoćete još jedan primjer, tu je snažan demografski razvoj Europe i Azije koje su sve više i više u kontaktu, zbog čega bakterije crne kuge dolaze u Zapadnu Europu i ubijaju trećinu ili 40% stanovništva. To je dakle egzodus koji je krenuo iz centralne Azije i koji je došao sve do Europe. To je bilo 1348. Kasnije se proces nastavio s otkrićem Amerike španjolskih osvajača i uvozom europskih bolesti među autohtono domorodačko stanovništvo Meksika i općenito Amerike, koje su uzrokovale istrebljenje još gore nego crna kuga, budući da je u Meksiku ubijeno 90% stanovništva. Tako nastaje populacija koju je lako preobratiti na katoličanstvo i podučiti ga španjolskom jeziku. I dakle, sveukupan taj proces je „mikrobsko“ povezivanje svijeta, koje započinje možda osvajanjima Europe i Azije Džingis-Khana, a nastavlja se istraživanjem Amerike i Pacifičkih otoka, i sve zajedno predstavlja „mikrobsku“ katastrofu. Izložio sam to u švicarskoj povijesnoj reviji, u kojoj o tome ima jedan članak, i u intervjuima u Journal Expressu. Ovu ideju upotrijebio je američki povjesničar McNeill, a da me nije ni ispravno citirao, odnosno citirajući me u nekim potpuno nebitnim stvarima. Nažalost, američki povjesničari i znanstvenici često tako krivo postupaju, poput jednog Poppera koji je imao hrabrosti upotrijebiti Bergsonove ideje u tekstu „Dva izvora morala i religije“ o ideji otvorenog društva.

Pro tempore: Jedna od Vaših najčešće citiranih rečenica je ta da će povjesničar budućnosti biti ili programer ili uopće neće postojati. Kako danas gledate na budućnost povjesničara i povjesničarskog zanata?

Le Roy Ladurie: Reći to je možda pretjerano, ali istina je da informatika igra značajnu ulogu u mojim proučavanjima, npr. o povijesti klime. Jednostavno, bojim se da bi se mladi povjesničari, koji se boje računala, mogli malo baviti kvantitativnom poviješću i posvetiti se možda zanimljivim aktivnostima, kao npr. religijska povijest Napoleona, to je zanimljivo. No kakva je korist od računala ako se ne baviš kvantitativnom poviješću?

Što se mene tiče, držim se na jednakoj distanci od Alberta Soboula i Françoisa Fureta. Furet mi je bio prijatelj, ali mislim da se pod njegovim utjecajem mnogo mladih povjesničara bavilo samo mišlju i djelom Tocquevillea i da su pomalo zaboravili ulogu narodnih masa. Bojim se da su oni potpuno zaboravili, iako imaju računala, ono što nas uči „škola“ Analā. Ako želite, uzmite primjer odličnog povjesničara, gospodina Waresquiela, koji je napisao knjigu o sto dana, Talleyrand, možda ste ju imali prilike čitati. Warequiel je iznio novi način prikazivanja povijesti, prikazao je sto dana u očima prijatelja Luja XVIII. I poraz kod Sedana bi se također mogao prikazati u očima vladarice Eugenije. Ili okrug Calvados, viđen očima okruga Bouches-du Rhone. Mogla bi se napraviti geografija za svaki okrug, dobili bismo 80 različitih viđenja. S obzirom na broj okruga, dobili bismo 8000 različitih teza. To je možda zanimljivo, ali nije baš razumno. Mislim da je povijest, ne samo kvantitativna, povijest [kakvu zastupaju, op. ur.] Analā primjerenija.”

Izvor: KLIKNI