Razrada scenarija: Šta “oni” kažu, koliko ovo može trajati i da li će vakcina mijenjati ljudski DNK?

(autor članka je Ed Young, član redakcije The Atlantic u odjelu Nauka. izvorni tekst možete pročitati OVDJE)

Prije tri mjeseca nitko nije znao da SARS-Co-V-2 uopće postoji. Sada se virus proširio na gotove sve zemlje na svijetu i zarazio skoro pola miliona ljudi od kojih za mnoge znamo, no za mnoge od njih i ne znamo. Virus je skršio ekonomije i doveo zdravstvene sisteme zemalja pred kolaps, napunio bolnice i ispraznio javne prostore.

Odvojio je ljude od njihovih kolega s posla i prijatelja. Narušio je moderno društvo u mjeri u kojoj još niko nikada nije svjedočio. Uskoro će svatko u Americi znati barem nekoga tko je inficiran. Baš kao i Drugi svjetski rat ili teroristički napad 11. septembra, ova je pandemija ostavila dubokog traga u psihi ljudi, piše za The Atlantic poznati naučni novinar Ed Yong.

Globalna pandemija ovih razmjera bila je neizbježna. Posljednjih godina, stotine medicinskih stručnjaka napisali su knjige, naučne radove i razna upozorenja da bi se ovako nešto moglo dogoditi. Bill Gates je govorio svima koji su željeli slušati, uključujući i 18 miliona ljudi koji su poslušali njegov govor na TED Talku. Godine 2018. napisao sam da Amerika nije spremna za pandemiju koja će se prije ili kasnije pojaviti. U oktobru je Centar za zdravstvenu sigurnost Johns Hopkins opisao što bi se moglo dogoditi ako bi novi koronavirus poharao svijet. A onda se dogodilo upravo to. Hipoteza je postala realnost. ‘Šta ako?’ je postalo ‘Šta sada?’

Dakle, što sada? U posljednjim satima prošle srijede, što se sad čini kao daleka prošlost, razgovarao sam o pandemiji sa svojom trudnom prijateljicom kojoj se bližio datum poroda. Shvatili smo da bi njeno dijete moglo biti prvo među onima rođenima u svijetu bitno izmijenjenim virusom COVID-19. Odlučili smo ih nazvati Generacija C.

Kao što ćemo uskoro vidjeti, životi Generacije C bit će oblikovani odlukama koje ćemo donijeti u narednim sedmicama i gubicima koje ćemo pretrpjeti. Međutim, prije svega, malo računanja.

AMERIČKA ILUZIJA

Po Indeksu globalne zdravstvene sigurnosti, koji rangira sve zemlje svijeta s obzirom na njihovu spremnost da se suoče s pandemijom, SAD su dobile 83,5 bodova, što je najbolji rezultat na svijetu. Bogata, snažna, razvijena Amerika trebala je biti najspremnija od svih nacija. Međutiim, ta je iluzija nestala. Uprkos mjesecima upozoravanja dok se virus širio drugim zemljama, kad je Ameriku COVID-19 napokon testirao, ona je na testu pala.

‘Bez obzira na sve, virusi poput ovog ispitat će otpornost čak i najopremljenijih zdravstvenih sistema’, kazao je Nahid Bhadelia, infektolog sa Sveučilišta Boston. Mnogo zarazniji i smrtonosniji od uobičajenih sezonskih influenza, novi koronavirus pokazao se i mnogo otpornijim, te se širi s jednog domaćina na drugog i po nekoliko dana prije nego izazove prve simptome. Da bi se obuzdao ovakav patogen, zemlje moraju razviti testove kojima će identificirati zaražene, izolirati ih i pratiti s kime su došli u kontakt. To je ono što su Južna Koreja, Singapur i Hong Kong učinili uz odlične rezultate. I to je ono što Amerika nije učinila!

Kao što su već pisali Yongovi kolege Alexis Madrigal i Robinson Mayer, Centar za kontrolu i prevenciju bolesti u veljači je razvio i distribuirao neispravne testove za koronavirus. Neovisni laboratoriji proizveli su alternative, no zakočila ih je birokracije FDA (Food and Drug Administration). U kritičnim mjesecima kad je slučajeva bilo već nekoliko desetaka hiljada, testirano je svega nekoliko stotina ljudi.

Da će biomedicinska supersila poput SAD-a tako nevjerojatno podbaciti u izradi jednostavnog dijagnostičkog testa, bilo je, doslovno, nezamislivo. “Ne znam postoje li kakve simulacije koje smo ja ili netko od mojih kolega proveli, a u kojem smo predvidjeli propast testiranja”, rekla je Alexandra Phelan sa Sveučilišta Georgetown koja radi na pravnim pitanjima kad je riječ o infektivnim bolestima.

FIJASKO S TESTOVIMA

Fijasko testiranja izvorni je grijeh američkog pandemijskog neuspjeha, jedna jedinstvena greška koja je potkopala sve druge protumjere. Da je zemlja tačno pratila širenje virusa, bolnice su mogle provesti svoje pandemijske planove, organizirati posebne prostorije za tretman oboljelih, naručiti dodatnu opremu, osigurati osoblje ili odrediti koje će se institucije baviti oboljelima od koronavirusa. Ništa od toga se nije dogodilo. Umjesto toga, zdravstveni sistem koji ionako radi skoro punim kapacitetom i koji je bio opterećen teškom sezonom gripe, iznenada se suočio s virusom koji se nekontrolirano širio čitavom zemljom. Preopterećene bolnice to nisu mogle podnijeti. Nedostajalo je osnovne zaštitne opreme poput maski, odijela i rukavica. Uskoro će nedostajati kreveta, kao i respiratora koji bi omogućili disanje onima čija je pluća napao koronavirus.

S malo mogućnosti da se održi na površini, američki zdravstveni sistem funkcionira uz pretpostavku da će manje pogođene države pomoći onima u većim problemima. Tako nešto funkcionira kod lokaliziranih katastrofa poput uragana ili požara, ali ne kod pandemije koja je zahvatila 50 država. Umjesto saradnje pojavilo se natjecanje. Neke zabrinutije bolnice nabavile su ogromne količine opreme baš kao što su i neki ljudi pokupovali sav WC papir.

Dijelom je to zbog toga što je Bijela kuća ‘kuća duhova’ kada je riječ o naučnoj ekspertizi. Ured za kontrolu pandemija, koji je bio dio Nacionalnog vijeća sigurnosti, razriješen je 2018. godine.

28. januara je Luciano Borio, koji je bio član tog tima, pozvao vladu da ‘djeluje odmah kako bi spriječila pandemiju u Americi’ i, u saradnji s privatnim sektorom, napravi pouzdane testove. No, uz zatvoren ured, ta su upozorenja objavljena u Wall Street Journalu umjesto da se o tim pitanjima razgovara s predsjednikom osobno. Umjesto da odmah krene u akciju, Amerika je sjedila besposlena. Nepristojna, zaslijepljena, letargična i nekoordinirana Amerika je COVID-19 krivo procijenila i to značajno više nego se bilo koji zdravstveni radnik s kojim sam razgovarao usudio prognozirati.

“Mnogo gore”, rekao je Ron Klain, koji je koordinirao američki odgovor na zapadnoafričku epidemiju ebole 2014. godine. “Ovo je bilo ispod svih očekivanja koja smo imali”, rekla je Lauren Sauer, koja se bavi pripremama za katastrofe u Centru Johns Hopkins. “Kao Amerikanac, užasnut sam”, rekao je Seth Berkley, voditelj Gavija, Saveza za cjepivo. “SAD može završiti s najgorom epidemijom u industrijaliziranom svijetu.”

SLJEDEĆI MJESECI

S obzirom na zaostatak, Sjedinjenim Američkim Državama će biti teško, ali ne i nemoguće, uhvatiti korak. Bliska budućnost je do neke mjere određena, jer je COVID-19 sporo i dugo oboljenje. Osobe koje su bile zaražene prije nekoliko dana, simptome će početi pokazivati tek sada, čak i ako su se u međuvremenu izolirali. Neki od tih ljudi ući će u odjel intenzivne njege početkom aprila. Od prošlog vikenda (21. i 22. mart, op.), država je imala 17.000 potvrđenih slučajeva, ali stvarni broj je vjerovatno negdje između 60.000 i 245.000. Broj se sada počinje eksponencijalno povećavati: Od četvrtka navečer, službeni broj slučajeva iznosio je 83.507, dok stvarni broj slučajeva nije poznat.

Zdravstveni radnici već primjećuju zabrinjavajuće znakove: nedostatak opreme, sve veći broj pacijenata, te liječnika i medicinskih sestara koji su se i sami zarazili. Italija i Španija nude mračna upozorenja o budućnosti. U bolnicama nema dovoljno mjesta, zaliha i osoblja. Ne mogavši liječiti i spasiti sve, liječnici su bili prisiljeni na nezamislivo: racionalizirati i skrbiti o pacijentima koji imaju veće šanse preživjeti, a druge ostaviti da umru. SAD ima manje bolničkih kreveta po glavi stanovnika nego Italija. Studija koju je objavio tim na Imperial College u Londonu zaključila je da će se, ako pandemija ostane bez nadzora, ti kreveti popuniti do kraja aprila. Do kraja juna, za svaki raspoloživi krevet na intenzivnoj njezi bit će otprilike 15 pacijenata s COVID-19 kojima je potreban jedan. Do kraja ljeta pandemija će izravno ubiti 2,2 miliona Amerikanaca, ne računajući sve one koji će biti neizravne žrtve, jer bolnice nisu u stanju brinuti se za uobičajene bolesti poput srčanog i moždanog udara ili automobilske nesreće. To je najgori scenarij. Da bi se to spriječilo, moraju se dogoditi četiri stvari i to brzo.

Prvo i najvažnije je brza izrada maski, rukavica i druge osobne zaštitne opreme. Ako zdravstveni radnici ne mogu ostati zdravi, ostatak odgovora će propasti. Na nekim mjestima zalihe su već toliko niske da liječnici ponovno koriste već korištene maske, traže donacije od javnosti ili šivaju vlastite domaće alternative. Do ovih nestašica dolazi zbog toga što su medicinske potrepštine izrađene po narudžbi i ovise o međunarodnim lancima opskrbe koji se trenutno napregnuti i pucaju. Provincija Hubei u Kini, epicentar pandemije, bila je i proizvodni centar medicinskih maski.
U Sjedinjenim Državama su Nacionalne strateške zalihe – skladište medicinske opreme već isporučile pošiljke najteže pogođenim državama. Skladište nije neiscrpno, ali može kupiti nešto vremena. Donald Trump mogao bi iskoristiti to vrijeme za aktiviranje Zakona o proizvodnji obrambenih proizvoda, te tako pokrenuti proizvođače ratne opreme da prijeđu na izradu one medicinske. No, nakon što je aktivirao taj zakon prošle srijede, Trump ga zapravo nije iskoristio, navodno zbog lobiranja američke Gospodarske komore i čelnika velikih korporacija.

Neki su se proizvođači već bacili na posao, ali njihovi su napori neravnomjerno raspoređeni. “Jednog dana probudit ćemo se i čuti priče o doktorima u gradu X, koji operiraju s maramama, i o ormaru u gradu Y, u kojem su nagomilane maske”, kaže Ali Khan, voditelj Odjela javnog zdravstva na Sveučilištu Nebraska.

„Širom zemlje sada je potrebna masovna logistička operacija nabavke opreme“, kaže Thomas Inglesby iz škole javnog zdravlja Johns Hopkins Bloomberg. Time ne mogu upravljati mali i neiskusni timovi raštrkani po Bijeloj kući. Rješenje je, kaže, u Obrambenoj logističkoj agenciji, grupi od 26.000 ljudi koja priprema američku vojsku za prekomorske operacije i koja je pomogla u prošlim javnozdravstvenim krizama, uključujući izbijanje ebole 2014. godine.

DISTRIBUCIJA TESTOVA

Ova agencija također može koordinirati drugu hitnu potrebu – distribuciju ogromnog broja testova za COVID-19. Ti su testovi sporo pristizali zbog pet zasebnih manjkova: maski koje štite ljude koji obavljaju testove; nazofaringealnih briseva za prikupljanje uzoraka virusa; ekstrakcijskih setova za vađenje genetskog materijala virusa iz uzoraka; kemijskih reagensa koji su dio tih kompleta i obučenih ljudi koji mogu provoditi testove. Mnogi od ovih manjkova su, opet, posljedica naprezanja lanaca opskrbe.

Amerika se oslanja na tri proizvođača za ekstrakcijske reagense, osiguravajući višak u slučaju da bilo koji od njih ne uspije, ali svi su propali zbog globalne potražnje bez presedana. U međuvremenu, Lombardija u Italiji, najteže pogođeno mjesto u Europi, dom je jednog od najvećih proizvođača nazofaringealnih briseva.

Neki manjkovi se ipak rješavaju. FDA sada brzo kreće u odobravanje testova razvijenih u privatnim laboratorijima. Barem jedan od njih može dati rezultate za manje od jednog sata, što potencijalno omogućuje liječnicima da saznaju ima li pacijent pred njima COVID-19. Zemlja “svakodnevno povećava kapacitet”, kaže Kelly Wroblewski iz Udruge laboratorija za javno zdravstvo.

Trump je 6. marta rekao da “svako ko želi test, može dobiti test.” To je bila ( i još uvijek jest) neistina, a njegovi su vlastiti zvaničnici brzo to ispravili. Bez obzira na to, zabrinuti ljudi su preplavili bolnice, tražeći testove koji nisu postojali. „Ljudi su htjeli biti testirani iako nisu imali simptoma ili ako bi sjedili pored nekoga tko kašlje“, kaže Saskia Popescu sa sveučilišta George Mason, koja radi na pripremi bolnica za pandemije. Drugi su bili samo prehlađeni, ali doktori su i dalje morali koristiti maske kako bi ih pregledali, koristeći zalihe koje su ionako već na izdisaju. „Sistem zdravstvene zaštite je stvarno pod stresom“, kaže Popescu. Čak i sada, kako se kapacitet povećava, testovi se moraju pažljivo koristiti. Prioritet, kaže Marc Lipsitch s Harvarda, je testiranje zdravstvenih radnika i hospitaliziranih pacijenata, što omogućuje bolnicama da ugase sve požare koji su u toku. Tek kasnije, nakon što se neposredna kriza uspori, testovi bi trebali biti raspoređeni na širu populaciju. “Neće to biti samo – Idemo tamo raditi testove!”, kaže Inglesby.

Za te će mjere trebati vremena tokom kojih će se pandemija ili ubrzati iznad kapaciteta zdravstvenog sistema ili usporiti do prihvatljivog nivoa. Njen tok i sudbina nacije sada zavisi od treće stvari, a to je socijalno distanciranje. Razmislite na ovaj način: Sada postoje samo dvije grupevAmerikanaca. Grupa A uključuje sve koji su uključeni u medicinski odgovor, bilo da se radi o pacijentima, testiranju ili proizvodnom materijalu. U grupu B spadaju svi ostali, a njihov je posao kupiti više vremena grupi A. Grupa B sada mora “izravnati krivulju” fizičkim izoliranjem od drugih ljudi kako bi presjekla lance prijenosa. Ovi naizgled drastični koraci moraju se preduzeti odmah, prije nego što se učine proporcionalnim, i oni se moraju nastaviti nekoliko sedmica.

Uvjeriti zemlju da dobrovoljno ostane kod kuće nije lako, a bez jasnih smjernica Bijele kuće gradonačelnici, guverneri i vlasnici kompanija bili su prisiljeni preduzeti vlastite korake. Neke su države zabranile velika okupljanja ili zatvorile škole i restorane. Najmanje 21 ih je sada uvelo neki oblik obvezne karantene, prisiljavajući ljude da ostanu kod kuće. A ipak, mnogi građani i dalje se guraju u javne prostore.

U tim trenucima, kada dobrobit svih ovisi o žrtvama mnogih, jasna koordinacija je četvrta hitna potreba. Važnost društvenog distanciranja mora biti objašnjena javnosti, koja također mora biti uvjerena i informirana. Umjesto toga, Trump je u više navrata ublažavao problem, govoreći Americi da „mi to sve imamo pod kontrolom“, iako nemamo, i da će broj slučajeva „biti blizu nule“ dok se, zapravo, povećava. U nekim slučajevima, kao i kod tvrdnje o sveprisutnim testiranjima, njegovi su gafovi produbili krizu. Čak je zagovarao i neprovjerene lijekove.

Međutim, podalje od novinara iz Bijele kuće, Trump je, očito, slušao Anthonya Faucija, direktora Nacionalnog instituta za alergiju i zarazne bolesti. Fauci je savjetovao svakog predsjednika od Ronalda Reagana naovamo, o novim epidemijama, a sada sjedi na čelu radne grupe za COVID-19, koja se otprilike svaki drugi dan susreće s Trumpom. “Ima svoj stil, pustimo sad to,” rekao mi je Fauci, “ali bilo kakvu preporuku koju sam do sada dao, suštinu svega, on je slušao.”

Ali Trump se, čini se, već koleba. Posljednjih je dana nagovijestio da je spreman povući politiku socijalnog distanciranja u nastojanju da zaštiti ekonomiju. Učeni ljudi i poslovni lideri koristili su sličnu retoriku, tvrdeći da bi se ljudi visokog rizika, poput starijih osoba, mogli zaštititi, dok se ljudima s nižim rizikom dopušta povratak na posao. Takvo razmišljanje je primamljivo, ali manjkavo. Precjenjuje našu sposobnost da procijenimo nečiji rizik i da se na neki način uklonimo s “rizičnim” ljudima iz ostatka društva. Podcjenjuje koliko jako virus može pogoditi grupe s malim rizikom i koliko će bolnice biti pretrpane ako se razbole mlađe demografske skupine.

Nedavna analiza sa Sveučilišta u Pennsylvaniji procijenila je da čak i kad bi mjere društvenog distanciranja mogle smanjiti stopu infekcije za 95 posto, 960.000 Amerikanaca će i dalje trebati intenzivnu njegu. U Sjedinjenim Američkim Državama postoji samo oko 180.000 respiratora, te dovoljno terapeuta i osoblja intenzivne njege da bez problema mogu voditi brigu o samo 100.000 ventiliranih pacijenata. Napustiti socijalno distanciranje bilo bi glupo. Odustajanje od njega, kad su testovi i zaštitna oprema još uvijek oskudni, bilo bi katastrofalno.

Ako Trump ostane na istom putu, ako se Amerikanci budu pridržavali socijalnog distanciranja, ako se testiranja krenu provoditi i ako se može proizvesti dovoljno maski, postoji šansa da zemlja ipak uspije spriječiti najgora predviđanja o COVID-19 i barem privremeno stavi pandemiju pod kontrolu. Niko ne zna koliko će to trajati, ali neće brzo. “To bi moglo biti od četiri do šest sedmica do najviše tri mjeseca,” rekao je Fauci, “ali nemam veliko povjerenje u taj raspon.”

ZAVRŠNA IGRA

Čak ni savršen odgovor neće završiti pandemiju. Sve dok virus negdje postoji, postoji šansa da jedan zaraženi putnik ponovo zapali svježe iskre u zemljama koje su već ugasile vatru. To se već događa u Kini, Singapuru i drugim azijskim zemljama za koje se nakratko činilo da imaju virus pod kontrolom. U tim uvjetima postoje tri moguća scenarija: jedan koji je vrlo malo vjerojatan, jedan koji je vrlo opasan i jedan koji je vrlo dugotrajan.

Prvi je da svaka nacija uspije istovremeno obuzdati virus, kao i izvorni SARS 2003. S obzirom na to koliko je široka pandemija koronavirusa i kojom brzinom zemlje napreduju, izgledi za svjetsku sinhronizovanu kontrolu izgledaju poprilično slabašno.

Drugi je da virus čini ono što su radile pandemije gripe: žari i pali svijetom i ostavlja iza sebe dovoljno imunoloških preživjelih, te se na kraju bori za pronalazak održivih domaćina. Ovaj scenarij „imuniteta stada“ bio bi brz, a time i primamljiv. Ali mogao bi imati strašnu cijenu – SARS-CoV-2 zarazniji je i pogubniji od gripe i vjerojatno će iza sebe ostaviti mnogo miliona leševa i devastiran zdravstveni sistem. Činilo se da je Velika Britanija u početku pribjegla ovoj strategiji, prije nego što je, uspoređujući modele, otkrila strašne posljedice. Čini se da SAD također razmišlja u tom smjeru.

Treći je scenarij da svijet igra dugu igru mačke i miša s virusom, uništavajući epidemiju ovdje i ondje dok se ne proizvede vakcina. Ovo je najbolja opcija, ali i najduža i najkompliciranija.
Za početak, zavisi od proizvodnje vakcine. Da se radi o pandemiji gripe, bilo bi lakše. Svijet ima iskustva u izradi vakcine protiv gripe i to čini svake godine. Ali ne postoje vakcine protiv koronavirusa. Do sada se činilo da ti virusi uzrokuju blage ili rijetke bolesti, tako da istraživači moraju početi ispočetka. Prvi koraci bili su impresivno brzi. Prošlog ponedjeljka je moguća vakcina, koju su stvorili Moderna i Nacionalni instituti za zdravstvo, poslana u klinička ispitivanja. To znači da je postojao jaz od tek 63 dana između naučnika koji prvi put prate gene virusa i liječnika koji ubrizgavaju moguću vakcinu u nečiju ruku. “Ovo je svjetski rekord,” rekao je Fauci.

Ali to je i najbrži korak među mnogim kasnijim, koji će biti spori. Početno ispitivanje istraživačima će jednostavno reći je li vakcina sigurna i može li mobilizirati imunološki sistem. Potom će istraživači morati provjeriti da li zaista sprečava infekciju SARS-CoV-2. Trebat će napraviti ispitivanja na životinjama i velika ispitivanja kako bi osigurali da vakcina ne uzrokuje teške nuspojave. Morat će odrediti koja je doza potrebna, koliko puta treba jednog čovjeka vakcinisati, djeluje li kod starijih ljudi i jesu li potrebne druge hemikalije za povećanje učinkovitosti.

VAKCINA

“Čak i ako uspije, nema jednostavnog načina da se vakcina proizvede u masovnim razmjerima”, rekao je Seth Berkley iz Gavija. To je zato što Moderna koristi novi pristup vakcionisanju. Postojeće vakcine djeluju tako što nude tijelu neaktivne ili fragmentirane viruse, omogućujući imunološkom sistemu da unaprijed pripremi obranu. Suprotno tome, vakcina Moderne sadrži dio genetskog materijala SARS-CoV-2 – njegovu RNK. Ideja je da tijelo pomoću toga izgradi vlastite virusne fragmente, koji će tada činiti bazu priprema imunološkog sistema. Ovaj pristup djeluje na životinjama, ali još nije dokazan kod ljudi.

Suprotno tome, francuski naučnici pokušavaju modificirati postojeću vakcinu protiv ospica, koristeći fragmente novog koronavirusa. “Prednost je u tome što ako nam sutra budu potrebne stotine doza, puno laboratorija u svijetu zna kako to učiniti”, rekao je Berkley. Bez obzira koja strategija je brža, Berkley i drugi procjenjuju da će trebati 12 do 18 mjeseci da se razvije dokazana vakcina, a zatim još više vremena da se proizvede u dovoljnoj količini, dopremi i ubrizga u nečiju ruku.

Vjerovatno je, dakle, da će novi koronavirus barem nekoliko godina ostati dijelom života Amerikanaca, ako ne i mnogo duže. Ako trenutna runda mjera socijalnog distanciranja uspije, pandemija može nestati na dovoljno dugo da se vrati privid normalnosti. U uredima i barovima opet bi moglo biti ljudi. Škole bi se mogle ponovo otvoriti i prijatelji bi ponovno mogli biti zajedno. No kad se status quo vrati, vratit će se i virus. To ne znači da društvo mora biti neprekidno zatvoreno do 2022. godine, ali “moramo biti spremni na više razdoblja društvene udaljenosti”, kaže Stephen Kissler s Harvarda.

Mnoge stvari u godinama koje dolaze, uključujući učestalost, trajanje i vrijeme društvenih previranja, zavisi o dva svojstva virusa, koja su trenutno nepoznata. Prvo – sezonalnost. Koronavirusi imaju tendenciju zimske infekcije koja ljeti nestaje. To također može biti slučaj i sa SARS-CoV-2, ali sezonske varijacije virus možda neće usporiti dovoljno ako ima jako mnogo imunološki naivnih domaćina koje mogu zaraziti. „Veliki dio svijeta s nestrpljenjem čeka da vidi šta će se, ako će se išta uopšte, s virusom dogoditi kad na sjevernoj hemisferi počne ljeto“, kaže Maia Majumder sHarvarda.

Drugo – trajanje imuniteta. Kada se ljudi zaraze blažim ljudskim koronavirusima koji izazivaju simptome nalik prehladi, oni ostaju imuni manje od godinu dana. Suprotno tome, rijetki koji su bili zaraženi izvornim virusom SARS-a, koji je bio mnogo teži, ostali su imuni mnogo duže. Pod pretpostavkom da SARS-CoV-2 leži negdje u sredini, ljudi koji se oporavljaju od ove bolesti mogli bi biti zaštićeni nekoliko godina. Da bi to potvrdili, naučnici će morati razviti tačne testove koji traže antitijela koja daju imunitet. Oni će također trebati potvrditi da takva antitijela zapravo sprečavaju ljude da dobiju ili šire virus. Ako je to slučaj, imuni građani mogu se vratiti na posao, brinuti se za ranjive i ojačati ekonomiju za vrijeme socijalnih distanciranja.
Naučnici mogu koristiti razdoblja između tih napada kako bi razvili antivirusne lijekove, iako su takvi lijekovi rijetko panaceja i često dolaze s mogućim nuspojavama i rizikom rezistencije.

Bolnice mogu skladištiti potrebne zalihe. Kompleti za testiranje mogu se široko distribuirati kako bi se povratak virusa zaustavio što je brže moguće. Nema razloga da SAD pusti SARS-CoV-2 da kola tako dugo, te stoga neće biti ni razloga da mjere socijalnog distanciranja budu tako stroge i dugotrajne kao sada. Kao što su Aaron E. Carroll i Ashish Jha nedavno napisali: „Možemo držati škole i kompanije koliko je to moguće otvorenima, te ih brzo zatvoriti ako suzbijanje ne uspije, a zatim ih ponovno otvoriti nakon što se identificiraju i izoliraju zaraženi. Umjesto da igramo odbranu, mogli bismo igrati više napada.”

Bilo zahvaljujući imunitetu stada ili dugo očekivanoj vakcini, virusu će se biti sve teže i teže širiti. No, malo je vjerojatno da će potpuno nestati. Vakcinu će možda trebati ažurirati kako se virus mijenja, a ljudi će se možda trebati redovno revakcinisati, kao što se to trenutno čini s gripom. Modeli sugeriraju da virus može harati svijetom, izazivajući epidemije svakih nekoliko godina. “Nadam se i očekujem da će ozbiljnost ove bolesti opadati i da će biti manje društvenih preokreta”, kaže Kissler. U ovoj bi budućnosti COVID-19 mogao postati poput gripe, te se ponavljati svake zime. Možda će s vremenom postati toliko uobičajen da, iako postoji vakcina, mnogi se pripadnici Generacije C neće vakcinisati, zaboravljajući kakvu je dramu svijet proživljavao radi nepostojanja vakcine.

RASPLET

Troškovi dolaženja do te tačke, uz što je moguće manje smrtnih slučajeva, bit će ogromni. Kao što je napisala Annie Lowrey, ekonomija proživljava šok “iznenadniji i ozbiljniji nego što je itko živ doživio”. Otprilike svaki peti čovjek Sjedinjenih Država izgubio je radno vrijeme ili posao. Hoteli su prazni. Zrakoplovne kompanije su prizemljile letove. Restorani i druga mala poduzeća se zatvaraju. Nejednakosti će se proširiti – ljudi s malim primanjima najteže će biti pogođeni mjerama socijalnog distanciranja, a najvjerojatnije će imati hronična zdravstvena stanja koja povećavaju rizik od teških infekcija. Bolesti su više puta destabilizirale gradove i društva, „ali to se nije dogodilo u ovoj zemlji jako dugo vremena ili u većoj mjeri u kojoj sada vidimo“, kaže Elena Conis, istoričarka medicine s UC Berkeley. “Mi smo daleko urbaniji i naši su gradovi veći. Imamo više ljudi koji putuju na velike udaljenosti i žive daleko od obitelji i posla.”

Nakon što infekcije počnu jenjavati, uslijedit će sekundarna pandemija problema mentalnog zdravlja. U trenutku duboke strepnje i neizvjesnosti, ljudi su lišeni umirujućeg ljudskog kontakta. Zagrljaji, stisak ruke i drugi društveni rituali sada su opasni. Ljudi s anksioznošću ili opsesivno-kompulzivnim poremećajem su u problemu. Od starijih ljudi, koji su već isključeni iz većeg dijela javnog života, traži se da se još više distanciraju, te tako prodube svoju usamljenost. Azijci trpe rasističke uvrede, a potiče ih sam predsjednik koji insistira da se novi koronavirus označi kao “kineski virus”. Incidenti nasilja u porodici i zlostavljanja djece vjerojatno će porasti, jer su ljudi prisiljeni boraviti u nesigurnim domovima. Djeca, čija su tijela uglavnom pošteđena virusa, mogla bi biti izložena mentalnim traumama koje će ostati s njima do odrasle dobi.

Nakon pandemije, ljudi koji se oporavljaju od COVID-19 mogli bi biti stigmatizirani, kao što su bili oni koji su preživjeli ebolu, SARS i HIV. Zdravstvenim radnicima će trebati vremena da se izliječe – jedna do dvije godine nakon što je SARS pogodio Toronto, ljudi koji se bave epidemijama još uvijek su manje produktivni i vjerojatnije je da će doživjeti izgaranje (burnout) i post-traumatični stres. Ljudi koji su prošli kroz duge karantene nosit će ožiljke svog iskustva. “Moji kolege u Wuhanu primjećuju da neki ljudi tamo odbijaju napustiti svoje domove i razvili su agorafobiju”, kaže Steven Taylor sa Sveučilišta u British Columbia, koji je napisao “Psychology of Pandemics”.

Ali “postoji i potencijal za puno bolji svijet nakon što prođemo kroz ovu traumu”, kaže Richard Danzig iz Centra za novu američku sigurnost. Već sada zajednice pronalaze nove načine zbližavanja, čak i kad moraju ostati razdvojene. Stav prema zdravlju također se može promijeniti na bolje. Porast HIV-a i AIDS-a „potpuno je promijenio seksualno ponašanje među mladima koji su u jeku epidemije dolazili u doba spolne zrelosti“, kaže Conis. “Upotreba kondoma postala je normalizirana. Testiranje na spolno prenosive bolesti postalo je uobičajeno.” Slično tome, pranje ruku u trajanju od 20 sekundi, navika koju je historijski bilo teško steći čak i u bolnicama, “možda je jedno od onih ponašanja na koja smo se toliko navikli tokom ove epidemije da o njima ni ne razmišljamo“, dodaje Conis.

KATALIZATOR PROMJENA?

Pandemije također mogu biti katalizatori društvenih promjena. Ljudi, kompanije i institucije nevjerojatno brzo usvajaju ili pozivaju na postupke koji bi jednom mogli postati uobičajeni, uključujući rad od kuće, konferencijski poziv kako bi se olakšalo osobama s invaliditetom, odgovarajuće bolovanje i fleksibilni aranžmani brige o djeci. “Ovo je prvi put u mom životu da sam čuo nekoga kako govori: ‘Oh, ako ste bolesni, ostanite kod kuće “, kaže Adia Benton, antropologinja sa Sveučilišta Northwestern. Možda će nacija naučiti da se pripremljenost ne odnosi samo na maske, vakcine i testove, već i na politiku poštenog rada i stabilnog i za sve jednakog zdravstvenog sistema. Možda će shvatiti da zdravstveni radnici i specijalisti za javno zdravstvo čine američki socijalni imunološki sistem i da je taj sistem potisnut.
Neki aspekti američkog identiteta možda će trebati ponovno promišljanje nakon COVID-19. Čini se da su mnoge vrijednosti u zemlji djelovale protiv njega tokom pandemije. Individualizam, ekskluzivnost i sklonost da činimo što god želimo i to smatramo činom otpora, doveli su do toga da su neki ljudi kad je došlo vrijeme da se spašavaju životi ostajanjem kod kuće, pobjegli u barove i klubove. Nakon što su usvojili godine protivterorističkog slanja poruka nakon 11. septembra, Amerikanci su odlučili da ne žive u strahu. Ali SARS-CoV-2 ne zanima njihov strah, već samo njihove ćelije.

Godine izolacionističke retorike imale su i posljedice. Građani koji su Kinu vidjeli kao daleko, drugačije mjesto, u kojem su šišmiši jestivi i autoritarnost je prihvatljiva, nisu razmišljali da će oni sami biti sljedeći ili da neće biti spremni. “Ljudi su vjerovali da će retorika koja podržava zatvaranje djelovati”, kaže Wendy Parmet, koja studira pravo i javno zdravstvo na Sveučilištu Northeastern. “Držimo te druge vani i bit će nam dobro. Kad imate politička tijela koji se uklapaju u te ideje izolacionizma i etnonacionalizma, posebno ste ranjivi kada dođe do pandemije. “

Veterani proteklih epidemija odavno upozoravaju da je američko društvo zarobljeno u ciklusu panike i zanemarivanja. Nakon svake krize – antraks, SARS, gripa, ebola, posvećuje se veća pažnja i investira se. Ali nakon kratkog razdoblja mira, sjećanja blijede i budžeti propadaju. Ovaj trend nadilazi crvenu i plavu upravu. Kad se ustabili novo normalno, nenormalno još jednom postane nezamislivo. Ali ima razloga misliti da bi COVID-19 mogao biti katastrofa koja vodi do radikalnijih i trajnijih promjena.

Prijašnje velike epidemije posljednjih desetljeća ili su jedva utjecale na SAD (SARS, MERS, ebola), bile su blaže nego što se očekivalo (gripa H1N1 u 2009. godini) ili su uglavnom bile ograničene na određene grupe ljudi (Zika, HIV). Pandemija COVID-19 direktno utiče na sve, mijenjajući prirodu naše svakodnevice. To ga razlikuje ne samo od drugih bolesti, već i od ostalih sistemskih izazova našeg vremena. Kada vlast ometa klimatske promjene, učinci se neće osjetiti godinama, pa čak i tada će ih biti teško analizirati. Drugačije je kada predsjednik kaže da svako može dobiti test, a dan kasnije svi ipak ne mogu. Pandemije su demokratizirajuća iskustva. Ljudi čija bi ih privilegija i moć obično štitili od krize, suočeni su s karantenom, testiraju pozitivnost i gube voljene osobe. Senatori se razbole. Posljedice odbrane javnozdravstvenih agencija, gubitka stručnosti i rastezanja bolnica više se ne manifestiraju kao gnjevni dijelovi mišljenja, već kao propadanje pluća.

PROMJENA FOKUSA

Nakon 11. septembra, svijet se usredotočio na antiterorizam. Nakon COVID-19, pažnja se može preusmjeriti na javno zdravstvo. Očekujte da dođe do skoka u financiranju virologije i vakcinologije, povećanju broja studenata koji se prijavljuju na javnozdravstvene programe i više domaće proizvodnje medicinskih potrepština. Očekujte da će pandemije biti na prvom mjestu dnevnog reda Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. Anthony Fauci sada je poznato ime. “Obični ljudi koji ne razmišljaju ni o tome što radi policajac ili vatrogasac, sada znaju što radi epidemiolog”, kaže Monica Schoch-Spana, medicinska antropologinja iz Centra za zdravstveno osiguranje Johns Hopkins.
Takve promjene same po sebi mogu zaštititi svijet od sljedeće neizbježne bolesti. “Zemlje koje su proživjele SARS imale su svijest o tome što im je omogućilo da krenu u akciju”, rekao je Ron Klain, bivši “car Ebole”. “Trenutno najčešće izgovorena rečenica u Americi je:” Nikada prije nisam vidjela nešto takvo. To nije bila rečenica koju je netko iz Hong Konga izgovorio.” Za SAD i za svijet jasno je što pandemija može učiniti.

Koje će lekcije Amerika izvući iz ovog iskustva teško je predvidjeti, posebno u vrijeme kada internetski algoritmi i stranački televizijski servisi nude samo vijesti koje se poklapaju s predrasudama njihove publike. Takva dinamika bit će središnja u sljedećim mjesecima, kaže Ilan Goldenberg, stručnjak za vanjsku politiku Centra za novu američku sigurnost. “Tranzicije poslije Drugog svjetskog rata ili 11. septembra nisu se temeljile na novim idejama”, kaže on. “Ideje su vani, ali rasprave će biti oštrije tokom sljedećih nekoliko mjeseci zbog fluidnosti trenutka i spremnosti američke javnosti da prihvati velike, masovne promjene.”
Mogao bi se lako zamisliti svijet u kojem većina nacije vjeruje da je Amerika pobijedila COVID-19. Unatoč brojnim promašajima, Trumpov je rejting porastao. Zamislite da uspije prebaciti krivicu za krizu na Kinu, proglašavajući je negativcem, a Ameriku otpornim junakom. Tokom drugog mandata svog predsjedništva, SAD se okreće još više prema unutra i povlači se iz NATO-a i drugih međunarodnih saveza, gradi stvarne i figurativne zidove i smanjuje investicije u druge nacije. Kako je Generacija C odrastala, strane kuge zamjenjuju komuniste i teroriste kao novu generacijsku prijetnju.

Mogla bi se, međutim, zamisliti i budućnost u kojoj će Amerika naučiti drugačiju lekciju. Zajednički duh, ironično rođen socijalnim distanciranjem, tjera ljude da se okrenu prema van, prema stranim i domaćim susjedima. Izbori u novembru 2020. pokazuju da je ljudima odbojna politika “Amerika prva”. Narod se okreće, kao i nakon Drugog svjetskog rata, od izolacionizma prema međunarodnoj saradnji. Zaokupljeni stalnim ulaganjima i priljevom najsjajnijih umova, radna snaga u zdravstvu raste. Djeca iz Generacije C pišu školske eseje o tome kako žele postati epidemiolozi. Javno zdravstvo postaje središnje mjesto vanjske politike. SAD vodi novo globalno partnerstvo usredotočeno na rješavanje izazova poput pandemije i klimatskih promjena.

Godine 2030. SARS-CoV-3 pojavi se niotkuda i biva pobijeđen u roku od mjesec dana.