“Ničim izazvan.”
Iako nalazim mnogo obuhvatnijom psihoterapeutiku Carla Gustava Junga ili utemeljenijom socijalnu psihologiju Ericha Fromma, Sigmundu Freudu se mnogo toga treba priznati, a za ovu priliku izdvajam njegovu psihoterapeutsku tehniku povezanu sa omaškama.
Ne bih sada da razglabam o idejnoj postavci ove tehnike, koga interesuju detalji može ih pronaći O V D J E, nego bih je povezala sa onim što se u našem govoru imenuje kao “ničim izazvan”.
Evo i primjer: U kolektiv ljudi, koji već ima neke svoje zakonitosti i u kojem vlada, kakav-takav, postignuti mir među različitostima, ušeta pojedinac koji ničim izazvan kolektivu dijeli lekcije – moralne, etičke, vrijednosne ili suprotno od istih; analizira pojave, zaključuje i izdaje recepte za lijekove. Itd. i tome slično.
Ok., rekla bih. Ljudi, oslanjajući se na basen svoga iskustva, zapisuju saznanja, izvode zaključke, upućuju, upozoravaju.. Sasvim normalno i.. korisno.
Ali.
Šta ovo uobičajeno ponašanje razlikuje od kategorije “ničim izazvan”?
Vrlo je jednostavno. U “ničim izazvan” svijetu uvijek neki oni imaju problem sa tim i tim. Nikada to nisam ja. To bi definitivno bilo pod brojem jedan.
Broj dva uzročno-posljedično slijedi. Kad sam već ja jedini koji imam atest da sam imun na kritikovano ponašanje, onda je sasvim prirodno da svoj autoritet izvodim iz stava -nad, stava nadmoćnosti nad onima koje kritikujem.
Uzročno-posljedično, naravno, slijedi i pod brojem tri. Kada već imam potrebu za -nad stavom, stavom nadmoćnosti, te ne činim apsolutno ništa da ga ograničim i smirim, onda je, uglavnom, samo nebo granica prema kome taj stav primjenjujem. To, vremenom, postaje sve neselektivnije. Pred kraj ili na kraju procesa to izgleda tako da sam samo ja nad, svi ostali su ispod. Ta se oholost zna granati u dva pravca; prvi je ismijavanje, drugi je ozbiljno psihopatološko stanje – mesijanski sindrom.
U zaokruživanju ovoga mehanizma nikako se ne smije ispustiti ono pod brojem četiri. Agresija.
Dakle, apsolutno čistunstvo u odnosu na ono što kritikujem (1.), -nad stav (2.), oholost (3.), nisu dovoljni za formiranje psihopatološkog stanja ukoliko izostaje agresija (4.). Ako se ja u nekim situacijama što su blizu omjeru 50:50 malo i povučem, popustim, porazmislim i sl., slika nije toliko uznemirujuća. Tu su svakodnevne samokorekcije sasvim dovoljne. Međutim, ako ja na reakcije na moju akciju od strane njih – kritikovanih, omalovaženih, ismijanih, iskazujem još veći nivo agresije, svakoga puta višeg intenziteta, onda je slika zaista teška i takvom ja treba ozbiljna pomoć.
No, još nismo na kraju. 1., 2., 3. i 4. nisu “ničim izazvan” psihopatologija dok se zaista i ne utvrdi šta ovo “ničim izazvan” znači. To bi bilo pod brojem pet.
Kada je situacija takva da će ovo ja verglati istu agresivnu priču ne poznajući razliku da li se, npr., nalazi među osuđenicima za krivična djela ili među regularnom rajom, šta onda to uopšte može da znači?
Kome se obraća to ja?
Obraća se sebi.
“Ničim izazvano” je prema vani, ali je veoma kontekstno izazvano onim unutra.
Svaka savjest mora iskomunicirati svoje potrebe. Ona je naš najveći dar.
Kada to ne može iskomunicirati unutra, gdje joj je i mjesto, onda to kominicira napolje. Što to učestalije, agresivnije i na iste teme radi, to je takva savjest zarobljenija.
Znači, nije baš da u većini slučajeva trebamo sumnjati da nešto što nam neko govori ustvari govori sam sebi, ali ponekad treba razmotriti i tu mogućnost.
Dobro si to opisala, kad više ne može ni na koji način prihvatit kritiku sebe, onda je projicira na one izvan. U svakom slučaju fino, analitično napisan tekst.
Jedna u nizu mojih mnogobrojnih dijagnoza, prihvatam. Ima li mi lijeka?
[url=http://skymarketing.com.pk/]Pakistan real estate[/url]
Generally, advanced TV is extremely basic. Television flags, that have been compacted utilizing computerized pressure schedules, are channeled out through the typical circulation implies (satellite, link or earthly communicate) and afterward decompressed by a crate connected to the TV. Immense measures of data can be crushed into a computerized communicate, and that basically implies a lot channels to browse.
Da sam samo znao da pročitam zadnji pasus… ?
Risu, drago mi je što misliš da je koristan.
Raro, očigledno padaš već na rednom broju jedan. Pošto se radi o ozbiljnoj temi, bar je tako zamišljena, ne znam odakle to maršalanje dijagnozama?
Brute, sad znaš. Sljedeći put kad se suočiš sa tekstom 160+, prvo provjeriš kraj, za svaki slučaj?
Mogu ti reći da j e s t e svjetlo na k r a j u tunela.
već sam rekla NKTB da će biti bijen ako ga ikad sretnem, a evo poručujem i rari, dakle batinama izbit’ dijagnoze iz glave 🙂
Salu na stranu, ozbiljna tema, a dokoličarenje u ključnim godinama psiho-fizičkog razvoja je prvi mogući uzročnik ovakvih stanja.
Svjetlo je na kraju svake torture Brute?
Prvi mogući? Dokolica jeste uvod u svaku dekadenciju, ali -prvi mogući-? Moguće, razmisliću.
Lovice i Sionko, zaista imam crno na bijelom u otpusnom pismu. Jedino sto pouzdano nemam i znam da nemam je dijagnoza dokolicarenja. Stavise, da nije ovog “prislinog” odmora, vjerovatno bih opet zamolila da me se hospitalizira da odspavam kao covjek. Ovako nije bilo potrebe, evo sam se prvi put naspavala nakon dvije godine. Cak imam vremena i da poradim na ovim dijagnozama.
Raro, na papiru je n e š t o, ali nije s v e?
Drago mi je što odmaraš, dovoljno sna regenerira.
Da sam ranije znala da se vecina ljudskih slabosti moze teorijski iskomunicirati i tako ojacati da ne budu smetnjom, uradila bih to jos davno prije. No, trebalo bi sad, kad sam toga lijepo svjesna, poslusati i Lovicu pa naci mjeru u istrazivanju sopstvenih mana. Da. Trebale biste mi poceti naplacivati psihoterapiju 🙂
Nije mjeru bez veze uspostavio i propisao sam Bog.
Psihoterapija nije ništa drugo nego obični, iskreni, posvećeni, fokusirani, otvoreni razgovor. A svaki razgovor sa ovim kvalitetima je povratna veza. Daš, primiš i obrnuto.
Podrzavam i smatram vrijednim ovakve analize koje mozemo da potvrdimo u praksi. Bez te potvrde na zivim primjerima uvijek mislim da se radi samo o teoriji koja i ne mora biti tacna.
Medjutim, ako i ja, koji sam laik za neku strukturalnu psihoanalizu, mogu da prepoznam u svom okruzenju tipove “ničim izazvan” ponasanja, i to na nacin gdje se ne ostavlja ni minimalan prostor nedoumici vec se preciznim slijedom, tacku po tacku objasnjava i identifikuje ono sto i drugi s lakocom mogu da potvrde, onda ovdje imamo posla sa naucno utemeljenim cinjenicama.
Izuzetna je vrijednost i kvalitet ovog posta.
Katrane, “svako loše za neko dobro”. Postoji potencijal da je vrijedno uobličiti konkretne situacije i pojave u svojevrsni hodogram, pa da nam bude lakše u prepoznavanju onoga što eventualno sljedeći put iz prakse izraste.
A naše je da učimo; i u ulozi objekata, a, Boga mi, i subjekata.
Hvala na osvrtu 🙂