Od kada sama svoj hljeb zarađujem kokuz nisam bila, posebno ono što nazivaju “frontalni kokuz”. Gledajući iz neke druge perspektive, tačnije nečije perspektive, može se zaključiti da sam kokuz sve vrijeme od kada zarađujem, pa i onaj “frontalni”. No, ostaću kod prve ocjene, jer se tako osjećam i to, začudo, relativno udobno:-) Recept za postizanje iste je jednostavan: “Pruži se koliko si dug!”.
U ovom trenutku ne bih bila sposobna da uzmem oooooogrooooooooooman kredit za rješenje našeg stambenog pitanja, tj. kupovinu stana, da mi je plata bila opterećena bilo kakvim drugim kreditom, da sam imala bilo kakve kreditne kartice ili bilo kakva, čak i sitna, zaduženja po osnovu plate (ovo posljednje jednostavno nepotrebno košta živaca).
Savjet prvi, kojeg sam se i sama pridržavala – Ako vlastitim snagama namjeravate rješavati svoje stambeno pitanje putem dizanja kredita (možda jer sve drugo izostaje; čitaj: naslijeđe, poklon) izbjegavajte ranije dizanje bilo kakvih manjih kredita, a posebno najvećeg neprijatelja savremene radničke klase: kreditne kartice.
Rate od rečenog oooooooogrooooooooomnog stambenog kredita nikako ne bismo mogli otplaćivati da smo u posjedu automobila, posebno komada dva. Ovdje zaista vrijedi ona “Čega nema, bez toga se može!”; ma koliko daleko da stanujete od radnog mjesta (meni je potrebno minimum 45 min. vožnje tramvajem), te bez obzira da li imate malo dijete/djecu ili ne. Sve se da organizovati i to da fercera potpuno solidno ukoliko nemate alternativu, hihihi Mladi bračni parovi teško se odlučuju na planiranje potomstva upravo zbog finansijskih problema, a, istovremeno, posjeduju bar jedan automobil nikada ne razmišljajući da ova mašina kućnog budžeta isisa poput pola djeteta. Robusno poređenje, ali tako je.
Savjet drugi, kojeg smo se i sami pridržavali – Ne kupovati automobil prije rješenja stambenog pitanja, osim ukoliko to priroda obavljanja posla (zaduženja iz zaposlenja) zahtjeva.
Teško bismo se odlučili na planiranje rođenja naše kćeri u situaciji u kojoj smo već uzeli ooooooooooooogrooooooooooman stambeni kredit, po osnovu kojeg mjesečno uplaćujemo ooooooogrooooooomne rate. Porodica je najviše finansijski opterećena upravo tokom prve godine života novog člana (posebno ukoliko je u pitanju prvo dijete, pa se mora nabaviti sva garderobica, krevetić, kolica, sjedaljke itd. itd.). To finansijsko opterećenje biva unekoliko manje od djetetove napunjene prve godine života do polaska u školu, pa se ovaj period može iskoristiti za rješenje stambenog pitanja, kupovinu automobila i drugo.
Savjet treći (krajnje nepopularan) – Pokušajte obrnuti raspored: 1. nabavka automobila, 2. rješenje stambenog pitanja, 3. planiranje rođenja djeteta. U našem slučaju se isplatilo.
Srećno;-)
znači kupuje se stan? dobrodošla u svijet odraslih :))
Ja imam ogromnu kuću u Bosni; pun qrc zemlje koja se ne koristi.
Ona ima dva stana u Zadru, kuću u Irskoj.
^^
Kroz 5-10 godina, naše stambeno pitanje neće biti upitno.
Fale još bebači; dva psa i stalni radni odnos. 😀
OK, prije svega prsten i to… 😀
za autom nikad nisam bio lud, ali eto, ako baš bude situacija zahtijevala, nije ni to isključivo.
😀
@graciasalavida… Hehehe, slično tome mi je rečeno i kada sa prvi put rješavala stambeno pitanje, nešto što je insinuiralo takvoj izreci kada sam 3/4 tog rješenog stambenog pitanja poklonila (čitaj: jednostavno otišla), a ovo bi mogla biti ili treća sreća ili pokazatelj da sam rano počela s igrom u koži odrasle;-)
@Imagika… Odličan nickname:-)
Hehehe, ne pikaš se, ovo je tekst strogo posvećen strogoj radničkoj klasi;-) No, sreće uvijek treba oko epizode s prstenom, a posebno serije s bebačima. Stoga, srećno;-)
Citam, citam, no ne komentarisem bas cesto. Zanimljiva tema…, pa evo malo licnog iskustva. Doduse, ja sam davno, davno bila mlada i zbog okolnosti da sam se zabavljala sa Bosancem, na tatinu zalost, a moju sto sam ostala bez finansijke podrske (zbog Bosanca), udala sam se cim sam odslusala predavanja. Krenuli smo BUKVALNO bez icega u podstanarskoj sobi u Lukavcu. No, malo, po malo, prvi stan (od firme), pa meni posao, pa drugi stan, veci…no, necu o tome.
Moja mama je uvek govorila “pruzi se koliko ti je jorgan dug” i tu je u pravu. Kada sam ostala bez plate (8 meseci), ziveli smo s Mehinom, nas cetvero. Onda sam prihvatila super ponudu iz druge firme i ucinilo mi se da imamo mnogo novca. Tada sam odlucila : moja plata ide na stednju! Ako smo ziveli s jednom platom, znaci da mozemo i dalje…i tako sam skupila za stan sinu. Ne verujem u kredite, nikad ih nisam volela, osim onih za namestaj, na godinu dana, bez kamate. To je korisno i to sam koristila.
Treba dobro razmisliti pre upustanja u veliko zaduzenje : koliko novca dobijete, a koliko vracate (ukupno). Tako ja racunam kamatu – to je uzas od procenta!
Mladi jesu, zaista, u nezavidnom polozaju. Bez posla nema ni stana, ni kredita, ni perspektive, ni zivota dostojnog coveka. Znaci, ni podmlatka…zalosno, zaloso, zalosno.
Zato ja još ne riješavam to pitanje, plaši me taj svijet odraslih.:))( Lagim, sutra bih da mogu.Ali kad se ja krenem hvaliti za jedno pet godina..ee:))
krasno i razmisljanja za pohvalu, naravno i postupci, ali meni nekako zao ove danasnje mladezi, jer kad bi najvise trebali da uzivaju uz novce koje zaradjuju, moraju se odluciti za kupovinu stana, rate i stednju, a zivot leti, u svakom slucaju sve najbolje od srca, bitan i veeelik korak u zivotu….