Tamo gdje nikad neću stići, nedostižno.
Ne znam da li je to neki kvar u mome kroju, nedostatak pune čežnje ili višak drske imaginacije pomiješane sa uvjerenošću koja rađa placebo razorne snage?
Ili, možda, nisam željela mjesta u srcu u kojem nisam, nikako nisam, mogla biti? Dakle skromnost. Sumnjam.
Imaginacija me je vodila tamo gdje sam zaista i bila nekoliko nekih mjernih jedinica kasnije. I to bi znali i srce koje prima i ja.
Dovršene, nezapočete priče.
Vrijedan fenomen, preskakajući, poput malog genijalca koji odbija brojati u nizu jedan, dva, tri, četiri.. do gotovo nestalih tačkica u daljini pravolinijske učmalosti.
Dovršene, nezapočete priče koje se tako grčevito drže za svoju mater misteriju, gledajući oči u mraku u kojima vide prepoznavanje. I ma šta se pod čekićima socijalnih konvencija dešavalo, srce je bivalo i ostajalo mjesto, žedno za hladnoćom koja će mu proputovati anatomijom i sve vrijeme uporno tvrditi da u njenom prisustvu nema ničega incidentnog, grandioznog, značenjskog. Ništa osim leda koji će hibernirati ljubav učinivši je neobično trajnom i neobično običnom.
I zaboravite na režiju pod kojom ovu ulogu niste igrali. Znam vas sve. Oštećena smjernošću i pomalo, u povjerenju, gadljiva na materiju.
Ideja bez poznatog vlasništva.
I, htjela sam vam još nešto reći. Nešto neuokvireno kao nešto. Nešto beskontekstno kao nešto. Nešto prisutno i blisko nešto. Nešto nedodirljivo nešto.
Nešto o vjetrovima iznad Virdžinije za koje znam da su formirali ružu i razlili se baš sa te moje, racionalne i svjesne tačke poput tokova velikih rijeka što rove toliko duboko da pomjeraju tektonske ploče i spajaju ljude u stanju samosti. Prirodnom.
Malo mi se zavrtilo nakon ovog: do gotovo nestalih tačkica u daljini pravolinijske učmalosti.
😀
Predstavi nešto iz te serije “drske mašte”, gdje te odvede i koliko ti se je teško prizemljiti kasnije?
nešto:
https://youtu.be/Xqos2Egd4CM
Zanimljivo da se zavrtilo. Zašto?
Gdje god želim, čak i kada ne znam da želim?
Sa prizemljenjima nikada nije bilo problema, uzemljena sam.
Super pjesma, prigodno.
Pokušao sam zamisliti tačkice, kako se dosađuju, pravolinijski. 😀
Haha, zato preskači, koristi resurse; budi gdje god želiš 🙂
Uvjerena sam da bi Arizona bolje prošla 😀
Lijep foto ??
Lijep foto ?? [2]
Zar je Virdžinija loše prošla, Gracija? 🙂
Senjora, ?
Brute, ? [2]
Jesi li bila u Virdjiniji nekad ili ovako samo kroz drsku imaginaciju ? Donja slika: Kad vidis da ti gori rucak na sporetu, ali pokusavas biti stalozena sto je vise moguce i odlucis ipak napraviti 100 selfija na novom namjestaju sa opisom slike: “Pokusaj duboke kontemplacije” ?
Haha, starom namještaju?
Imaš ti tu posebnu tehniku pisanja koju si usavrsila i koju primjenjujes u nekim svojim postovima.
Nazvao bih to tehnikom “univerzalnog pisma” kada tvoj post izgleda kao pismo upuceno svima skupa i svakom pojedinacno.
Bilo ko da procita ovaj tvoj post, moze ga shvatiti kao pismo upuceno bas njemu licno. Jedno pismo a bezbroj interpretacija i dozivljaja, pri cemu svaki dozivljaj vjeruje da je bas on taj pravi.
Mozda je to moguce jedino onda kada covjek pise pismo sam sebi i vjerovatno se tu krije tajna tehnike “univerzalnog pisma” nesto kao kada izvor potece sam od sebe a svako onaj ko se napije s tog izvora ima vlastiti dozivljaj imaginacije. Vlastiti dozivljaj – Nešto neuokvireno kao nešto. Nešto beskontekstno kao nešto. Nešto prisutno i blisko nešto. Nešto nedodirljivo nešto.
Ima nešto..
Ovo je preapstraktno da bi se moglo tek tako tumačit. Mada imaš super izjava u tekstu. Ja mislin da si nan ti i prinila to “nešto”, da je prožeto kroz čitav tekst. U svakom slučaju još ću ga par puta pročitat, pa možda i ostavim još koji komentar.
Sjajna analiza Katrane, počastvovana sam.
Vjerovatno je razlog što ne postoji nedostižno za one, u povjerenju, oštećene smjernošću i pomalo gadljive na materiju 🙂
Vidiš, bijaše ovo doživljaj autora.
Drago mi je što ti je držalo pažnju Risu 🙂
Ideja bez poznatog vlasništva dozrijeva u stanju samosti, spajajući ljude koje je gadljivost spram materije izopćila iz svijeta konvencija koje su utemeljene na zakonima materije.
Mjesto hladnoće u grudima, predivno mjesto daljine u kojem se niti jedan sadržaj ne može pokvariti. Mjesto poput mjesta u svemiru ♥️
Zato je to moja Lovica❤️ Eto zato.
Ne može se pokvariti i, u malom ljudskom srcu, može se dodatno puniti i puniti…
Nije mi samo držalo pažnju, imaš super rečenica u tekstu. Koje žive za sebe, dalo bi se o svakoj po post napisat. 🙂
Drago mi je?