Analogno bespuće

U razmaku vremena, gdje bakarne stvari i dugo zaboravljena prašina sijaju probuđeni slabašnom zrakom što utiče kroz daske iza kojih je namijenjena tama. Velike stvari, ostavljene velike stvari doživljene prvim upoznavanjem svijeta.

-Dobar dan, ja sam neko ko će da se mijenja toliko često i toliko sraslo vremenu da dozrijevam i za nova imena i za nova staništa.

Ja, koja si pratim kontinuitet od radionica svijesti do Dance macabre.–

Svaki veliki podvig sadrži nešto bizarno, neki morbidni sastojak što čini da legende i bajke ne bivaju zaboravljene od čovjeka. Strah dosadu pretvara u ozbiljnu radnju. Neorganski smijeh svaku radnju pretvara u dosadu.

Naokolo pobacane grede ljubavi, truda, dekadentnih tendencija, sebičnosti, egomanijaštva i malog djeteta koje i dalje želi da ga dobro čuju – to bi bilo to, manje ili više; dakle, taj unikatno zapisan ekvilibrijum koji se svakog časa da oteti kontroli – to je već drama. U visokoprerađivačkom dobu, gdje je nepostojanje zaključanih radionica u koje svjetlost utiče u posve svečanim situacijama stihijski upreglo velike mašine za mljevenje svih sastojaka odjednom, da li uopšte ima pratljivih radnji? U toj reciklaži detalja samljevenih u kontekst pompezne prenaglašenosti spojivosti renesanse i bilo koje post kulture koja teži ka.. uglavnom vladavini koncepta ništa?

Ja starim i zapravo prepravljam utiske prije nego što u mene uđu; posve drugačije od zagledanja velikih i malih stvari, sa svih strana, u tihim zaljevina vremena koje za djecu ne prolazi.

Vidim da su se naoštrili zupci banalnosti i uličnog realizma, vidim da bi neizostavno i dalje tvrdili da ne razumiju, jer jedu jedino mljeveno meso. Nije to loše – prežvakači, preživari i prerađivači razlog su što naša rasa i dalje traje, razlog su što kultura i dalje traje. Čak i posredstvom medija kakav je meme !?