A, ako to podijelim na čin i na radnju. I ako kažem da se već zaboravilo kada se radnja naučila, a čin svaki put učinio samo jednom – ispočetka.
Ako ustvrdim da čin počinje vjerovanjem, a da se radnja odvija u pauzama između činova, naviknuta, udobna, dosadna, bezbrižna, tmurna, zaboravna. U svim svojim licima. I ako, kao što civilizacija mjeri vrijeme od rata do rata, ja vrijeme mjerim od svoga čina do čina. Svega par ili možda nekoliko; čovjek slabo sebe vaga.
I ako se sva koplja ustreme na bijelu pticu i onda goleme ledenice iz iznenadnog nevremena, kojeg nema samo nad ptičijim mjestom, sruče na koplja k'o najtanje šibice, da li je to čin ili radnja.
I ako ustvrdim da je čin ptičiji pjev da joj se ne diraju njena koplja.
I ako ispripovijedam kao mnogi prije mene da su se koplja ponovo ustremila. Onda će čin biti ptičija molba da se koplja ponovo poštede.
Jer, među ovim radnjama i među ovim činovima samo je jedan veliki, a ustvari sebičan.
Ptica želi letjeti u društvu mnoštva bijelih ptica.
Dokle god prazni hod od čina do čina bilježiš notama, dobro je 😀
Kad sam pročitala zadnju rečenicu sjetila sam se bijelih ptica koje su letjele iznad Nila i izgledalo je savršeno.
Tako jednostavno, a tako lijepo i smirujuće❤️
Zar bi iko mogao i trebao drugačije sa darom života i zdravlja, Romanoff? ?
I ja se sjećam svog mini krstarenja Nilom, Senjora. Izlijevanje tolike ljepote i smirenosti, gotovo da zabole ti trenuci, zar ne? ❤️
Krstarenje Nilom,
bijele ptice,
ljepota i smirenost,
evo zamisljam kako to sve izgleda..
Nota s onog svijeta je jako lijepo umotan zapis, iliti sifra koju treba polako rastavljati i sastavljati i doci do rjesenja.
Moje je rjesenje neobicno, intimno.
Senorita je postavila post u kojem se jednom pjesmom, ako je moguce, opise svoj blog. Prva pjesma koja mi je naumpala je Ptica bijela, ne znam zasto je zazvonila, odakle je doletjela, jer ako bih birala pjesmu bila bi to sasvim druga i drugacija pjesma.
I onda poslije toga, mozda sutradan, procitam Notu s onog svijeta i dozivim je kao odgovor na svoju zapitanost. Note s onog svijeta nas odaberu nespremne za smirenost, ljeskanje Nila i bijele ptice…A da bi se prisjetilo ljepote koja zaboli, jer i ljepota koja boli je nota s onog svijeta, svileni drhtaj struna ceznje za Vjecnim, neprolaznim, zauvijek bolecim stanjima ljepote…
Kada jednom budem ja…
Čine me sretnom kada vidim kako jedan post može da inspirira drugi i probudi ono najljepše u nekome.
Čitam i smješkam se.
Vrlo su zanimljive vaše opservacije Lovice i Raro. Senjorin post jeste inspirisao naslov i dao okvir. Jedan drugi, ne tako (ili ne uopšte) lijep post, je inspirisao poruku koju sam željela odaslati ovim tekstom. A moj je odabir melodije/muzike, kao komentar na Senjorin post, inspirisao odabir načina – lijepom porukom odgovoriti na ružno i izazivačko ponašanje.
Detalji, naravno, nisu razumljivi, ali je razumljivo ono univerzalno, i baš tako i treba da bude.
Kažem vam, nota s onog svijeta 🙂
Katrane, trebao bi probati. Baš krstarenje Nilom. Ima nešto potpuno drugačije u tim drevnim rijekama. Valjda duuuuuuuuugo, dugo pamćenje te silne, trome, mirne, veličanstveno žive vode.
Ispričaću jednu anegdotu. Kratko.
Kada sam hodala tim velikim mostom preko Nila, zapisala sam u sebi stihove (što će kasnije, u hotelskoj sobi, izaći na papir). U nastavku su dvije strofe:
kralju moj i voljeni sirotane
uvešću te jednom na ove crvene ulice
tu se ljudi iskrenije smiju što više pate
porodilje brzo hodaju i djeca okreću svoje planete
kralju moj i voljeni sirotane
dođi da se čudimo nevinosti parova na mostu
okupamo decenije u majčinoj vodi
ćutimo radi pjesme tišine i vodimo latice pod kopita divljih konja
Po povratku u Sarajevo, prva velika vijest je bila ta da sam ustanovila da sam trudna.
Neizostavno otiđi do Nila. Život je posvuda i, posebno, tamo 🙂
Mislila sam da je kritika, a primijetila sam tvoj ton, bila zapravo upućena mom linku jer je pretenciozno (najblaže moguće rečeno) postaviti ‘notu sa onog svijeta’ u opisu nečega što je profano. I sama sam pomislila sa kojim pravom uopće to postavljam i tvoj me post, iako ga nisam u potpunosti ni razumjela, postidio zbog toga jer sam ga osjetila. I znaš šta? Neka je. Ovaj Senoritin post je zapravo bio najkraći psihotest koji sad dosad radila i prilično mi je otkrio bitnih stvari o sebi a i o drugima. Iako mi se nisu svidjele stvari koje sam otkrila o sebi, ono što me nasmiješilo jeste reakcija drugih na link. Podsjetilo me zbog čega volim ovaj blogger.
Da, shvatila sam u kojem smjeru si bacila bisere.
Lijepo je biti kralj i voljeni sirotan. Takav opis i budi velika rijeka. Nad njom se covjek pozeli udruziti s nekim kome vjeruje. Da zajedno pređu.
Pozz za kralja ?
(Bila sam na mjestu gdje su nastali stihovi i dopali su mi se ljudi koji se iskrenije smiju sto vise pate. Odlican opis.)
Baš zabole ti trenutci i baš mi nedostaje Nil, baš bih volila opet otići?
Raro, shvatila sam.
Imamo Lovica, moja kćerka i ja jednu anegdotu u vezi sa riječju “bogte”. Može biti korištena u kontekstu poštapalice, u kontekstu da joj se učitava nastavak i da postane rečenica – što je najgora moguća opcija, kako god okreneš, ali može biti korištena i kao izraz čuđenja – radosnog, razdraganog čuđenja ili kao izraz blagog upozorenja.
Po mome mišljenju, treba razmotriti koji je sadržaj učitan u tu riječ od strane onoga koji je koristi. I izbjeći samoučitavanje pri analizi. Na osnovu toga možemo dobiti odgovor na pitanje da li uporno skretati pažnju na to da se ta riječ više ne koristi ili ostaviti stvari onakvima kakve jesu, možda i da sve to skupa postane simpatično jer je nevino.
Mislim da poruku iz ove anegdote možemo primijeniti i na slučaj koji opisuješ. Riječi i djela su prazni bez svoga značenja, a značenje, u ovakvim slučajevima, od učitanog sadržaja isključivo onoga ko koristi te riječi ili čini djela (povezano je sa namjerom, ali je namjera nešto osvješteniji oblik). U svakom slučaju, ako sama sa sobom imaš dilemu koja te, hmmm, tišti, možda i nisi trebala, da. Iako ja tu ne vidim problem, jer me snažno vuče dio konteksta koji je Senjora postavila – nešto toliko intimno važno i osjećajno intenzivno da nas određuje u našoj autentičnosti.
Moja Lovica❤️✨
Kralj uzvraća selamom 🙂
Senjora, ima nas u takvome raspoloženju još.
Još svoga kralja nisam ušetala u crvene ulice oko Nila, a puno razmišljam o ljepoti ideje o zajedničkom putovanju sa Lovicom, samo nas dvije, tamo na Istok, na nekoliko važnih mjesta, u kolijevku civilizacije i zakona?