Ka istoku

Hoda oznojenog vrata, negdje do polovine leđa. Topao je povjetarac koji joj se upliće u košulju, diže do prvih vlasi kose i hrli dalje prema istoku; udružiće se sa većim, grubljim vjetrovima i možda sačuvati u zajedničkom sjećanju nešto od ove blage noći dok stigne do trešnjinih cvjetova u podnožju Fudžija.

Na zapadu, cijelim prostorom od zamišljenog početka do njenih leđa vladarica je neka druga. Lijepa, vjerovatno ljepša, u crnom, očiju koje su na početku umiranja. Njeni se vjetrovi dižu u kovitlacima, gladni neba i visokih tornjeva gotskih katedrala. Ova druga žena zna da će od nje ostati samo volja, upornost i razorna snaga što su u zavežljaju, onoga jutra, predati ženi koja je ispratila vjetar do trešnjinog cvijeta.

Mjesto susreta pokupljenog sebe mjesto je ljubavnog čina oštrica i bijelih stomaka, carskog raskošnog vrta i izgnanog gubavca, nenadmašenog izvođenja božanske simfonije i psovki iz usta trideset pijanih baba među ostalim nepočišćenim ostacima velikog slavlja. To je mjesto gdje piroman Neron da svoju prvu i posljednju ispovijest, duboko dirnut ljepotom grada koji je dao zapaliti. I takvo mjesto uvijek bude obilježeno nekim znakom, poput malenog plavog leptira, Lampides boeticusa, što je dugo ostao neprimijećen na vratu žene koja hoda ka istoku.

Susret sebe u vremenu nije ništa drugo do znanje o svome pravom mjestu; mjera očekivanja što su očekivala baš dotle, mjera nade što se nadala do ostvarenog, mjera imaginacije što je trulež pored puta dizala u sjajne dvorce i budila u svijetleće ljude, mjera zahvalnosti i povjerenja što nemaju kraja poput Oca, Mjere Svih Stvari.

Čini se da hoda, ali se, ustvari, pomjera tlo ispod njenog stajanja i nebo što popunjava stvarnost između nje i Njenog Stuba. Čini se da ona stari držeći se svoga zavjeta sebi – djetetu; pa to je prvi oblik u kojem se upoznala i prvo svojstvo koje su nazvali njenim imenom. Čini se da ona, poput svih drugih, manifestuje vrijeme, mjeru Njegovog osviještenog Prostora.

Za takvo mjesto pokupljenog sebe potrebna je samo jedna malena tačka, bilo to zrno prašine ili najveće od svih sunaca. I svijest da je svrha ništa samo jedna. Da bude.