Jedan mali čovjek je ostario.
Kakva je to potpuno čudna starost?!
Kako je to kada se sjećaš marifetluka u zgradi osnovne škole kraj koje prolaziš, eno, na onom prozoru, a to izgleda k'o da je juče bilo djevojčici što o tome sluša? Ko su ljudi, vremešni da im je ostalo još četvrt da zatvore stotinu cijelih godina, a djevojčice od 10 ih uzimaju za svoje drugare?
Kako to, šta u tom duhu ima? Je li to do maglovito sivog, napuštenog dječijeg igrališta na kojem će te oči prvo zapaziti baš šarenu loptu? Je li to, bolan, do nekog neizdrživog nemira kad neko pokuša udariti na slabijeg?
Čuvajte se snage dječaka koji neće biti miran na baš onu, Veliku Nepravdu, to znam!
To dobro znam!
Jedan mali dječak puno je zadužio ovaj grad i ovaj narod. I ovu Bosnu i čitav svijet. A-aa, nije dao na svoju bosansku sirotinju, ma nije dao na kulturu najvećih što se tako prirodno nalijepila na njegovu bosansku sirotinju.
Ima li ijednog naroda kojem bi bolje pristajala Verdijeva La Traviata pod granatama u onome sarajevskom podrumu? Ko bi to uopšte primijetio, da nije primijetio on?
Dječak od oca, otrgnut, sklesan nepravdom, isklesan po tako preciznim, titanijumskim bordurama. Može se i malo slagati, može se i malo nadodati, može se i malo ukrasti od ove ugojene mediokritetske nazovielitistične stoke; može ih se šeretski nasitno, romski prevariti, sram ih bilo i Boga i naroda! Ali, nakon oteti i nakon izdati, nakon neosjećati postoji samo smrt, smrt iz koje se više nikad i niko ne budi!
Eto, pa vi recite da ne postoje čuda?! Čuda u Zvorniku, čuda u Sarajevu, po kafanama, po ostavljenim tramvajima na sred šina u sred rata. Čuda pored ženine Drine, u p'o Pariza sa predsjednikom, čuda u lijepoj, voljenoj Italiji…
Čuda u skoku u vodu. (ma, trebalo bi se možda i pisati k'o što se izgovara – uvodu!)
Pa vi recite da se neću probuditi!
