Biće da ću početi pisati kolumne. Ogromna, dosadna štiva. Ogromna, jer za objektivno i jasno izjašnjavanje stavova u vezi s vrlo sofisticiranim temama treba puno i autocenzure emocije i kombinacije deduktivnog i induktivnog mišljenja i riječi na papiru. Dosadna, jer stavove o tim sofisticiranim temama shvatam previše skupim i za sebe i za okolinu da bih nesvjesno, a posebno svjesno, upadala u zamke provokativnog saopštavanja.
Pustite me da budem žena
Ima nešto što odlikuje ovaj Balkan, a zove se krajnost. Tako je i savremena balkanska žena danas razvučena između dvije krajnosti. Ne, većina balkanskih žena te krajnosti ne živi, ne primjenjuje u vlastitom i životu njene porodice. Većina balkanskih žena zapravo živi umjerenost, pomirenost krajnosti. No, krajnosti govore jezikom provokacije, a provokacije se nadaleko čuju i, da, brzo umiru.
Prva je krajnost obavezno djelovanje žene u jasno ograničenom krugu poželjnog. Druga je krajnost tinjajući bunt ugnjetene prabake, bake i majke u mladoj ženi koja počinje mrziti i poželjno i kreatora poželjnog, za nju pretpostavljenog muškarca ideologa poželjnog, tačnije muškarce u kolektivitetu. To je, dakle, javnost -izama, od šovinizama do feminizama.
Dužnost svakog ljudskog bića, ako hoćete i usko vjerski gledajući, je da se nepravdi suprotstavi. Njoj se danas suprotstavljamo i riječima i djelima. Žena koja ima jaku potrebu da se nepravdama svih oblika – socijalnoj, političkoj, ekonomskoj, kulturološkoj, vjerskoj i inima – suprotstavi ima realan problem jačine onoga što zastupa i u što bi se djelovanjem u društvu upustila ukoliko se njeno bitisanje uglavnom svodi na vlastitu unutrašnjost (razgovor sa sobom) i unutrašnjost četiri zida svoje porodice. Ona će moći napisati po koji tekst na bloggu ili društvenim mrežama, ona će moći napisati i po koju knjigu, ona će moći, s vremena na vrijeme, učestvovati i na nekakvim tribinama, ali ona neće moći gurati dalje svoju stvar. Ona neće moći biti političarka, profesionalna aktivistica, profesionalni kolumnista, novinarka, učiteljica, naučnica ako je njeno kretanje ograničeno na maksimalno dva sata svakodnevno van kuće. Ograničenim društvenim kontaktima stavovi one koja potrebu ima, a to joj je i dužnost, da se s nepravdama svijeta bori gube na relevantnosti jer je aktivno susretanje sa ljudima, posebno muškarcima, u ovim oblastima izvor informacija, te jedan od najučinkovitijih načina borbe za svoju stvar. Ne, takvoj ženi nije ograničio pravo borbe s nepravdama nečiji šovinizam. Ograničio joj je pravo njen šovinizam, jer i žene, čak i prema sebi samima, mogu biti šovinistkinje na muški način.
Imamo, s druge strane, žena svih dobi koje su usavršile drugi -izam, feminizam. Feminizam koji je sam sebi svrha i dobro se prodaje, od njega je ekonomska korist velika, na ovaj ili onaj način. U zemlji koja vapi za izgradnjom sigurnih kuća za djecu i žene iz zlostavljanih porodica, te pobornice ovog -izma organizuju čajanke i izložbe strogo u urbanim centrima koje proprate s nekoliko rečenica potpuno iritantnog, provokativnog sadržaja: "Žena može sve sama. Muškarci ne mogu sve sami. Žena može raditi, žena bez pomoći muškarca može roditi. Šta je nekoliko desetina dolara da se u banci sperme izabere poželjan primjerak za anonimnog oca MOG djeteta, jer ja sam uspješna. Šta nas spriječava da svijet oduzmemo muškarcima i napravimo od njega ženski svijet, bukvalno? Sigurno nas ne sprječavaju hiljade godina ugnjetavanja. Svijet može nastaviti živjeti i opstajati potpuno bez muškarca!". No, imamo i porodični feminizam kroz onu majku čiju ulogu podjednako ili u većoj mjeri kompenzira otac. Onu suprugu čiju ulogu i domaćice podjednako ili u većoj mjeri kompenzira otac. Onu poslovnu ženu koja većinu prihoda koje zaradi skrši na manikire, pedikire, krpice, putovanja sa prijateljicama, večere, ručkove jer, hej, muškarac je taj koji je obavezan brinuti se o materijalnim troškovima izdržavanja porodice. Da, onaj muškarac koji je, poslije za njega također napornog radnog dana, mijenja u ulozi majke i domaćice dok je ona na večeri ili predstavi.
E, pa ovi -izmi ipak nisu naša generalna stvarnost, iako se glasnije čuju. Ove -izme pomirila je u sebi balkanska žena koja se svakodnevno slobodno kreće, govori, piše, podučava, osmišljava, patentira, liječi, a, zatim, sluša dogodovštine svoje djece od tog dana, kuha, čisti i bude blaga ljubavnica suprugu uveče. Ove je -izme većinska balkanska žena pomirila zahvaljujući, prije svega, sebi, ali i ocu svoje djece, suprugu. Jer, on je ponekad vodi, a ponekad prati, on je ponekad mijenja, a ponekad ona njega mijenja. On je sluša da je zaista čuje i ona njega sluša da je zaista čuje i samo je ovo trajna kategorija, bez onog ponekad.
Pustite me da budem dijete
Ja želim tu i moga oca i moju majku. Želim ih tu da ih gledam, upijam, jer tako najviše učim. Ne želim nervozu moje majke, jer je otac po deseti put u ovom mjesecu na službenom putovanju. Ne želim nervozu moga oca, jer je majka po deseti put u ovom mjesecu na službenom putovanju. Želim ih oboje tu i oni su svim svojim postupcima obavezni da mi to, prije svega, prijušte. Želim da se sa majkom igram, svakodnevno, na poseban način svojstven igri sa majkom. Želim da se sa ocem igram, svakodnevno, na poseban način svojstven igri sa ocem. Želim da mi majka pokaže kako je to zarađivati svoj hljeb. Želim da mi otac pokaže kako je to zarađivati svoj hljeb. Jer, sutra ću ja, ako sam žensko, zarađivati svoj hljeb onoliko uspješno koliko mi je tome temelj dala moja majka vlastitim primjerom. Jer, sutra ću ja, ako sam muško, zarađivati svoj hljeb onoliko uspješno koliko mi je tome temelj dao moj otac vlastitim primjerom. Želim da znam kako ću sutra odmijeniti suprugu u odnosu sa našom djecom i u domaćinstvu kada ona radi ili kada je na putu. Želim da znam kako ću sutra odmijeniti supruga u donošenju važnih odluka u njegovo ime kada on radi ili je na putu. Ja želim spoznati ulogu majke i žene čiji se glas u društvu dovoljno jako čuje na primjeru moje majke. Ja želim spoznati ulogu oca i čovjeka čiji se glas u društvu dovoljno jako čuje na primjeru mog oca. Ja ih želim zajedno baš u svemu što se mene tiče i što zbog mene moraju uraditi, jer je to temelj da budem zdav/zdrava i snalažljiv u svim ulogama koje izaberem i koje mi život donese.
Pustite nas da budemo porodica
Takozvano igranje uloga je jedan od najučinkovitijih načina predupređivanja mogućih konflikata inače, posebno unutar porodice. Pretpostavimo da su u porodici dva djeteta – žensko i muško. Pretpostavimo da su roditelji potpuno posvećeni zdravom razvoju svoje djece.
Oče, imaj pred očima kćer svaki put kada se obraćaš njenoj majci. Nemoj joj govoriti ili činiti ono što ne želiš da tvojoj kćeri sutra govori ili čini suprug, jer preferencije za sutra poželjnog supruga tvoja kći gradi na osnovu tvog ponašanja danas. Ako si prema njenoj majci loš, tolerancija će kod tvoje kćeri biti rastezljiva kategorija, toliko da će pretpostavljeno loše ponašanje njenog supruga prema njoj sutra biti prihvatljiva kategorija. Majko, imaj pred očima sina svaki put kada se obaraćaš njegovom ocu. Nemoj mu govoriti ili činiti ono što ne želiš da tvome sinu sutra govori ili čini supruga, jer preferencije za sutra poželjnu suprugu tvoj sin gradi na osnovu tvog ponašanja danas. Ako si prema njegovom ocu loša, tolerancija će kod tvoga sina biti rastezljiva kategorija, toliko da će pretpostavljeno loše ponašanje njegove supruge prema njemu sutra biti prihvatljiva kategorija.
Pitanje ovih -izama, muškog šovinizma i feminizma, su transgeneracijski fenomeni. Muški šovinizam (pojam koji se upotrebljava kao identifikacija vjerovanja po kojem su muškarci supreiorni u odnosu na žene) koji je preovladavao u odnosima između mog oca i majke ima znatno veću šansu da preovladava i u mom braku. Razvijeni feminizam, ponekad nazvan i ženski šovinizam (pojam koji se upotrebljava kao identifikacija vjerovanja po kojem su žene superiorne u odnosu na muškarce) koji je preovladavao u odnosima između moje majke i oca ima znatno veću šansu da preovladava i u mom braku.
Imamo mi, dakle, pravo da sebi odaberemo i podesimo uloge onako kako želimo, ali moramo biti svjesni da od naših uloga zavise i buduće uloge naše djece. Moja kći će sutra možda željeti da bude domaćica posvećena isključivo svojoj djeci, suprugu i domu, no ja ću joj to svojom današnjom ulogom osujetiti jer je neću znati naučiti nečem vrlo bitnom – umjeću kako pronaći supruga koji, između ostalog, mora biti i potpuno materijalno situiran. Takvu vrstu vještine ja nisam razvila, jer sam odavno finansijski nezavisna i u stanju solidno izdržavati kompletnu porodicu.
Supruga, pa majka. Suprug, pa otac. Moj, moja, moje.
Hranim ja tako svoju kćer pred spavanje baš u vrijeme Onura i Šeherzade i vidim da Onur, nakon što ga je Šeherzada napustila, doživljava potpuni krah, te da je njegova (anti)uloga oca potpuno razotkrivena tek sada, kad pored njega nema njegove Šeherzade. Onur je jedan od onih tipova, zaključim, onih tipova koje ja ne kužim, zapravo me i dobrano iritiraju, dakle, Onur je tip koji ispred vlastite uloge oca stavlja ulogu supruga. Zaljubljen tip, al’ ne, prije svega, u svoju kći. Jadno. Tačka. Rasprave nema.
Čitam ja tako po ovim bloggovima i od odokativno 100 tekstova u kojima se u istoj rečenici pominju riječi majka i supruga, riječ supruga (ili žena u smislu žena od muža) je ispisana, automatski, bez razmišljanja naravno, ispred riječi majka. Zaljubljene žene, al’ ne, prije svega, u svoju djecu. Jadno. Tačka. Rasprave nema.
A tek što su male šanse da uživo, po bloggovima, forumima, društvenim mrežama naiđete na termine muž/suprug/vjerenik/dečko; žena/supruga/vjerenica/djevojka; beba/dijete bez (bliže) odrednice MOJ/MOJA/MOJE. To moj/moja/moje je toliko izraženo, praktično uvijek i kada u kontekstu rečenice jednostavno nije potrebno jer se zna na šta se misli, da mene, osobu s očiglednom profesionalnom deformacijom, baca u očaj. Slobodne jedinke ili moj/moja/moje? Imaju li te osobe uopšte imena? Još je čudnije, kapitalno čudnije, ono MOJ Vedran/MOJA Vedrana i uvijek je to MOJ/MOJA prisutno. Prisutnije nego pranje ruku nakon nužde, a pred večeru.
Slazem se…
Definitivno najbolji post na ovu temu, i, btw, nimalo dosadan.
Tvoji postovi uvijek imaju svrhu, a to sto su dugi samo potvrdjuje tvoju zelju i sposobnost za adekvatnim izrazavanjem na odredjenu temu.
PS: Referenca na 1001 noc me ostavila bez texta! Fakat je tako relevantna jer mi se cini da je Seherzada na dobrom putu da postane Majka Tereza “modernog” Balkana!:)
NOISe uvijek odusevljavas svojim postovima,zadovoljstvo je citati svaku tvoju rijec.Iskustvo ili kamion procitanih knjiga?
Duboki naklon.
MSKS,da,da,Majka Tereza “modernog” Balkana,dobra spoznaja.
Drago mi je da razmišljamo isto ili veoma slično Iskrena, nisam ni sumnjala;-)
Meni su svi tekstovi koje napišem dosadni MSKS, ili bar većina. Drago mi je što je ovaj dovoljno fluentan za tebe, odnosno da ga nisi doživila dosadnim.
Da, relevantna je ta referenca, vrlo relevantna, samo se njom vrlo malo ili nikako bave oni čiji bi to poziv trebao biti. Nije tu riječ samo o porodičnim sapunicama koje se izrazito masovno konzumiraju zbog sličnosti s tradicijskim vrijednostima naše tipične balkanske porodice. Zapravo, u tome i nije problem. Problem je u tome što one djeluju odgojno (jer se i odrastao čovjek odgaja i samoodgaja cijelog svog života kroz korekciju ili promjenu stavova, uvjerenja, vjerovanja, ponašanja) s implikacijama koje niko (ili vrlo malo njih) naučno snimaju, analiziraju ili valorizuju. Onako tipološki lijepi, dobri i uspješni, Onur i Šeherzada postaju modelom koji treba slijediti, a osim što je to nemoguće, jer je riječ o glamuru i za turske prilike (zemlje mnogo razvijenije od naše), krije u sebi zamke predstavljene u formi “zanemarljivih detalja”, kao što je, recimo, ovaj “detalj” Onura u razgolićenoj ulozi (anti)oca kada ostane bez Šeherzadinog vođstva.
Gošća/Gost_6098, hvala na komplimentu, drago mi je. Uglavnom literatura, jer životnog staža nemam dovoljno za neko bogato iskustvo.
Pozdravljam te.
Ovo za porodicu treba isprintat i dijeliti ljudima u postanske sanducice. Lijepo je vidjeti da ima zdravih ljudi u ovom našem društvu. Svaka ti čast.
Evo se i dobri gospodin Memija vas osafunjao dok je ovo pročitao, hahahahaha 🙂 Ovo oko porodice i igranja uloga, naravno, nisu moje ideje, pozajmljene su iz socio-psihološke literature i unekoliko pojednostavljene.
Hvala gospodine Memija.
Hvala na divnom tekstu.
Osvrnula si se na sve osnove međuljudske/porodične odnose, a mene se posebno dojmio ovaj prvi podnaslov “Pustite me da budem žena”, pošto mislim da je zaista tako kako si napisala; od dvije krajnosti, balkanske žene su većinom uspjele da ih pomire i nađu sredinu, što je divno za pročitati, pojmiti i razumjeti. Meni ipak mnogo strašnije zvuči ovaj “ženski šovinizam”, valjda u sebi ipak nosim naklonost ka bivanju slabijom, koliko god to strašno zvučalo. Ipak, ne kaže se bez veze da je sredina zlatna, pa sam tako ponosna kad vidim kako se balkanske žene nose sa nametnutim ideologijama društva.
Svojatanje? Zaista je izraženo, ali meni to i ne zvuči tako strašno. Vjerujem da ljudi uopšte ne razmišljaju kad tu odrednicu stavljaju ispred bitne im osobe. Koliko li tek sebičnosti onda ima u drugim jezicima u kojima se neke rečenice ne mogu započeti bez “JA”? 🙂
Isto kao što sam sigurna da malo ko razmišlja kako će u isticanju djece i supružnika staviti na prvo mjesto suprug(a) ili dijete. Možda zato što bez supruga/supruge ne bi bilo ni djeteta. Da živimo u nekom svijetu u kojem to, zaista, ne bi bilo moguće. 🙂
Pa zdravo Miss M. 🙂
Ništa čudno što u tebi ima naklonosti ka “bivanju slabijom”, takva odabrana uloga nosi i mnoštvo privilegija (čitaj: smanjene odgovornosti). Ona od nas koja odabere ulogu “bivanja jačom” automatski bira i veći nivo odgovornosti, više obaveza, više aktivnosti.
Da, ljudi to automatski čine, to MOJ/MOJA/MOJE. Upravo zbog toga što je to u sferi nesvjesnog za moju analitiku i predstavlja problem. Može ovo za društvo biti samo obični lingvistički detalj, ali je, sa stanovišta proučavanja i analiziranja nesvjesnih ponašanja, vrlo relevantno u domenu – koliko potomka zapravo smatramo vlastitim produženim bivstvovanjem, koliko supružnika smatramo dijelom sebe, vlastitom nadogradnjom ili ukrasom? Svijet slobodnih jedinki i slobodnih izbora ne poznaje kategoriju produženog bivstvovanja, jer potomci ne zaslužuju proiciranje ličnosti roditelja na svoj slobodan razvoj, odnosno to proiciranje je poželjno u što manjoj mjeri. Taj problem je još izraženiji kada je u pitanju supružnik – niko nije zapravo ničiji čak i kada je svjedok te porodične vezanosti sam Bog. Da ovoga kao premise u samom startu nema, ogroman broj razvoda koji se prosto dešavaju i dešavaće se uvijek odigravali bi se uz mnogo manje boli i po djecu i po supružnike.
Tačno, ni o ovome “supruga, pa majka”; “suprug, pa otac” se vrlo malo ili nimalo ne razmišlja u trenutku izgovaranja ili pisanja. Ponovo je riječ o sferi nesvjesnog ponašanja koja može biti relevantna sa stanovišta zaključivanja o emocionalnim prioritetima. Za moj pojam ovakva su nesvjesna ponašanja neprihvatljiva, bez obzira na tvoje pojašnjenje “Možda zato što bez supruga/supruge ne bi bilo ni djeteta.”. Vidi, osnovna uloga spajanja ženske i muške jedinke u okrilje porodice je upravo podizanje potomstva. Dakle, roditeljstvo je tu zbog potomstva, a ne obrnuto, odnosno da se dvije odrasle osobe ostvare i kao roditelji;-) No, to je jedna od očiglednih tabu tema na Balkanu o kojoj potpuno otvoreno piše, koliko sam ja zaključila, samo hrvatska spisateljica Vedrana Rudan.