Moguće se kvalitativno uvježbavati u govorenju gluposti. Lijek je da više čitaš, a manje razgovaraš, jer ćeš, čim razgovaraš, imati više prilika da govoriš gluposti.
Primjećujem bizaran “sport” – dešifrovanje in memoriama: Ako se ne naglasi da je taj i taj umro od korone, da li to znači da postoji mogućnost da je umro od neke druge bolesti ili, prosto, od starosti?
Novo otkriće u CERN-u kaže da se jedna vrsta partikula statistički podjednako urušava u karbonsku partikulu 200 puta manje mase od one koja je istog sastava, a 200 puta veće mase, što dovodi u pitanje zakon gravitacije. U drugom članku pročitam da su od Higsovog bozona otkrili “malu milijardu” novih partikula i skontam da su trebali isprintati “malu milijardu” novih Nobelovih nagrada.
Da u armagedonskim uslovima od jednog askete i od jednog hedoniste, samo od njih dvojice, zavisi produžetak vrste, garant bismo dobili duplo golo.
Ipak je činjenica da je Blogger ranije bio zanimljiviji. Pored začešljanih Kazanova imali smo i Kvazimodoe.
Trebalo mi je više od trideset godina da skontam da zaista inteligentni ljudi moraju biti dobri ljudi. Zaokružen, sjajan, slobodan um ne postoji bez dobrote.
Aahahahaha malu milijardu Nobelovih nagrada ♡
Ne znam je li do naučnika ili do razglasnika, kome se više žuri, ali eto skoro da se ne može ni radovati novim vijestima, ako je čovjek imalo upućen… eno i Riemannovu hipotezu su razbili toliko puta, da je problem postao komedija i brucosima s pmf-a.
Zadnji pasus apsolutno predivan, zasuzio mi je oči. Mene uvijek strah tako generalizirati, ali i uvijek mi lakne kad neko drugi ima hrabrosti
zadnji pasus:
da li je inteligencija preduvjet za dobrotu u ljudima 🙂
Pametan radi koliko može, a budala folira da radi
Tesko je uopstavati inteligenciju.
Poznajem ljude koji bez problema rjesavaju matematicko- logicke probleme ili govore tecno vise jezika, koji s druge strane ne posjeduju sposobnost empatije, razumijevanja osjecaja i unutarnjih stanja drugih, ljudi koji su tendenciozno narcisoidni, nepouzdani i bez integriteta itd.
Sta je dobrota?
da li je inteligencija preduvjet za dobrotu u ljudima 🙂 (2)
Setnosiva, mnogo mi je drago što si ovdje <3
Rješenje dileme trebalo bi biti jednostavno: Verifikaciju revolucionarnog naučnog otkrića zaslužuje samo veoma značajan proboj, takav da preispituje validnost uvriježenih naučnih zakona ili onaj koji otvara perspektivu za izvođenje zakona slijedom potpuno nove grane.
Zaista je teško upratiti posljedično najvažnija otkrića u posljednjih 20-ak godina, bar meni. Možda zato što se značajnim naučnim probojima naziva i ono čija primjena, pošteno govoreći, doseže dotle da precizira proceduru pomoćne tehnike prilikom provođenja eksperimenata. U posljednje vrijeme mi je zanimljiva mogućnost naučne i komercijalne upotrebe superračunara po kvantnom principu 0-nije, 1-jeste, 01-i nije i jeste istovremeno, te način urušavanja (vezivanja) energije partikule o kojoj je riječ u tekstu za partikulu karbonske osnove koja je 200 puta manje mase bez obzira na prisutnu partikulu identične karbonske osnove, ali 200 puta veće mase.
Što se tiče generaliziranja u zadnjem pasusu, zar se zaista zaokruženom inteligencijom može smatrati niz razvijenih sposobnosti koji ne obuhvataju sposobnost empatije i etike?
Gracija, nije, nego je obrnuto. Nema istinske inteligencije bez dobrote; dobrote na kojoj se aktivno radi, koja se razvija. Zar je inteligentan pojedinac koji se, npr., nije u stanju izboriti sa porivom zavisti, ma koliko da mu je inteligencija zamamna u drugim oblastima - muzička ili prostorno-orijentaciona ili matematička inteligencija?
Slažem se Emsal, postoji više vrsta inteligencije. Meni, npr., najviše paše Gardnerova teorija višestruke inteligencije. Tu, među ostalima, postoje i intrapersonalna (okrenutost ka sebi) i interpersonalna (okrenutost ka drugima) inteligencija. Na kojem su nivou ove inteligencije i da li je ukupan razvoj iole uravnotežen ako izostaje aktivan razvoj empatije i etike? Kakvi su vrijednosni sudovi, koliko je izvođenje zaključaka validno, kolika je mogućnost da pojavno ponašanje uopšte bude lišeno veoma brze detekcije oholosti ili narcizma ili zavisti i sličnih poriva na čijoj kontroli i suzbijanju je potrebno aktivno, svakodnevno raditi?
Haha, armagedon sa asketom i hedonistom je šega!
Za zadnji pasus, ja ne znam baš koliko se slažem… Al nadan se da si u pravu.
Pa dobro si rekla, pametan čovjek ne radi zločin.
Jarčice, dijalektički metod ponekad ne pali, a ponekad pali. Zavisi šta je motiv njegove primjene 🙂
Možda je šega, al’ kontam da je istinit, Vrtlože?
Um – da li je slobodan bez dobrote?
Ostala sam dužna Emsal, “Šta je dobrota?”.
Zaista, šta je dobrota? Je li to ona izreka, parafraziram: Ne čini drugome što ne bi volio da drugi čini tebi?
Šta ako imamo pojedinca u duboko mizantropičnom stanju, stanju očaja, koji ne želi da ga uopšte ima u tom trenutku? On bi sebi naudio, oduzeo si život; da li je onda primjenjiva ova kauzalna definicija dobrote?
Po meni, nije.
Postoje pojave, univerzalne vrijednosti koje čovjek nije u stanju definisati bez emanacije božanskog znanja. Ljubav, npr., dobrota.. Bili ili ne bili pobornici kreacionizma, jedine definicije koje funkcionišu date su Božijom riječju. I, naravno, ni sa ljubavlju, ni sa dobrotom ne ide na način da krajnji cilj našeg odnosa spram sebe ili drugih – dobrobit, bude oslobođen kombinacije saosjećanja i etike (pravednosti). Ako je prisutno samo saosjećanje ili ono nadglašava pravednost, onda će biti narušena dobrobit nekoga trećeg. Ako je pravednost suha, bez saosjećanja, onda je to ledena strogost, koja također neće rezultirati dobrobiti.
Senjora, još kraće, baš u srž 🙂
Ne slazem se,odnosno hocu da kazem odlicno zvuci teoretski.Posjedovanje i ili tvoj rad na empatiji/etici ne svrstava te automatski u dobrice i osobe sa integritetom,nekako mi je to suvise naivno.Naprotiv visoko funkcijonalne psihopate posjeduju jaku kogntivnu(racionalnu,hladnu) empatiju koja im omogucava razumijevanje osoba,situacije i manipuliranje okolinom.U stvarnom svijetu, u velikom broju slucajeva gdje se od tebe zahtijeva brza efikasnost i rezultati,nema mnogo mjesta za empatiju,govorim iz iskustva.Borba protiv poriva tipa zavist i sl. je samo kontrola emocija,nista vise.
Naravno, ništa se automatski ne podrazumijeva, ali rad na sebi svakoga od nas, u smislu čišćenja vlastitih motiva, približava dobroti.
Ako ljudi mogu provaliti da je visokofunkcionalni psihopata upravo to – visokofunkcionalni psihopata, a mogu, bar pojedini, gdje je tu onda inteligencija?
Sapleteni, ljudi neslobodni iznutra uvijek su uočljivi, zar ne?
Drugo, odosmo u izlet ka psihopatološkim stanjima, ne razmatramo više statistički prosjek, ali ok.
Što se tiče učinka, moje iskustvo govori da svaki posao možeš završiti sam, na kraju krajeva. Uz visokomotivisanog pojedinca, koji uglavnom hoće odgovoriti tako na iskazanu empatiju onda kada mu je to puno značilo, posao će se završiti brže, podjednako kvalitetno kao da si ga završio sam. Tu je već potreban staž i u upravljačkim djelatnostima. Pouzdan i uigran tim zlata je vrijedan, a nećeš ga imati ako si stalno na granici burnouta kod bar dijela tima. To visokofunkcionalan psihopata ne zna, jer je za takvu strukturu ličnosti sve zamjenjivo (na tržištu), osim njega samog 🙂 Onda će teško iskalkulisati uticaj nove dinamike u timu u kojem je neko ispao, pa je zamijenjen i tako dalje.
Mislim da je baš tebi ova tema posebno zanimljiva. Ne zbog dobrote, nego zbog pitanja iskazivanja empatije, s naglaskom na iskazivanje (što ne znači da je nema; naprotiv – može biti upravo naprotiv 🙂
Mimoisle smo se u kom. tvoj kom kod dijela dobrote,tek sad procitala.Pomenula sam psihopatiju pa i kao ostale ASPD gdje se stereotipno uzima da ako ne posjedujes tu famoznu empatiju automatski si psihopata i u skupini ostalih zlokobnih poremecaja licnosti ASPD-ova.Cvrsto sam uvjerena statisticki da vecina je na spektru selektivne empatije u svakodnevnom zivotu,pa i cak previse iskazane empatije zna biti stetno kao sto si navela kod dijela pravednosti.Inace siroka tema za diskusiju, rado bih se dotakla historije,ljudske prirode
,metaetike i koncepta pravednosti,ali yo naredni put.?
Tačna je tvoja primjedba da se empatija (saosjećanje za potrebe i stanja) u popularnim izvorima prenaglašava, što može dovesti do iskarikiranosti. Isto se dešava i sa samoprocjenom, a ista ima dio osnove u etici. U ovom kontekstu mi je pala na pamet sljedeća situacija vezana za korporativno upravljanje, možda banalna, ali je živopisna:
Elem, radnici će na kraju radne sedmice, pored izvještaja o učinku, pripremiti i izvještaj o samoprocjeni – koliko su, prema vlastitoj procjeni, bili efikasni, efektivni, kreativni (da li su primijenili neku novu tehniku koja je poboljšala kvalitet i brzinu izvršavanja poslova), koliki je kvalitet njihovog rada? U praksi to izgleda tako da dobar radnik iskoristi svaki djelić radnog vremena da dobro i pouzdano završi posao, te mu izvještaj o učinku, a posebno izvještaj o samoprocjeni oduzimaju dragocjeno vrijeme i, samim time, izazivaju nervozu i izritiranost jer ne shvataju svrhu izvještavanja o urađenom, kada je to već riješeno, a teku novi rokovi za dalji posao. Da se odredi poseban radni dan za samoprocjenu, samoevaluaciju, jednom u tri mjeseca recimo, da radnik dobije vrijeme namijenjeno isključivo toj aktivnosti, možda bi samoevaluacija i ostvarila željene učinke – radnik bi sam identifikovao tehnike i/ili svoja ponašanja/navike zbog kojih nije produktivan onoliko koliko bi mogao biti, te radio na njihovom postepenom uklanjanju/ispravljanju.
Neki dan mi je teta u prodavnici cipela pokazala kako se iskazuje empatičnost povezana sa potrebama druge osobe, koliko je tu važna faza posmatranja situacije uz pribavljanje informacija. Primjer je banalan, ali odličan.
Znaš ono kada, kao potencijalni kupac, uđeš u prodavnicu, pa te prodavačica odmah zaspe sa pitanjima šta ti treba, kako može pomoći? Ova teta je pustila da izaberem i probam nekoliko komada, bez komentara je slušala moje komentare zašto to nije to, a onda, kada je prikupila dovoljno informacija o tome šta želim, predložila je cipele koje ja nisam vidjela, a koje su bile baš to što mi treba.
Hoću reći da je svrha empatičnosti da bude i produktivna. Ponekad je dovoljno nekoga saslušati, ali to, ako može biti odloženo, ne treba po svaku cijenu raditi kada osoba koja sluša ima neodložne obaveze i nema dovoljno vremena, pa joj je to stalno na umu. Ponekad se može doći i do rješenja, ali to podrazumijeva posmatračku ulogu i prikupljanje informacija, a ne samo puko prelaženje na stvar. I u jednom i u drugom slučaju empatija je i otklon od stanja druge osobe koje se prenosi, to nije i ne mora biti saživljavanje sa nečijim problemom na način da perspektiva nerješivosti problema bude prenešena i na osobu koja priskače u pomoć ili koja se, po prirodi odnosa, nađe na mjestu i u ulozi da je njena empatičnost potrebna.