Caravaggio: Abraham žrtvuje Isaka
Čitajući nekoliko odlomaka, zapravo jedno poglavlje o biblistici, u kojem se, između ostalog, obrazlaže zašto su vjerujućem laiku veoma kontroverzne biblistički utvrđene činjenice za razliku od klerika čiji je poziv da sa tim činjenicama laika upozna, sjetila sam se jednog razgovora sa meni najdražom blogerkom.
Izraelćani, kasnije Jevreji, zašto su oni biblistički izabrani narod? Isus, zašto ga je Pontius Pilatus nazvao Kraljem Izraela? Posprdno, kako gornji vjerujući laik i danas smatra, jer su ga tako poučavali?
Čudno je da sam odgovor na ova pitanja dobila lutajući po bespućima kabalističkog nauka, a ovdje je oprez – nigdje, osim u vedaističkim učenjima (svemu proisteklom iz vedaizma), nema toliko zloupotreba i iskrivljivanja kao u kabalističkom nauku. Izrazito je teško prosječno zainteresovanom pojedincu uočiti razliku između kabbalah i qabalah, no vratimo se na pitanje. Zašto su Izraelćani biblistički izabrani narod?
Kako mi to shvatamo narod i da li je to podudarno sa biblističkom predodžbom tog pojma ili predodžbom koju daje sveta knjiga Kur'an?
Leksikografski zavod Miroslav Krleža kaže da je narod “etnički homogena zajednica ljudi koja postoji, u načelu, na određenom zemljopisnom području, sa zajedničkim jezikom svih pripadnika, zajedničkim podrijetlom, tradicijom i kulturom”, ali ko su bili ti Izraelćani, izabrani narod? Da li su bili iste rase (KLIKNI)? Nisu. Da li su bili iz istog plemena i iz istog roda? Nisu. Da li su poticali sa istog geografskog područja? Nisu. Da li im je svima maternji jezik bio isti? Nije.
Pa, kako su oni uopšte narod? A posebno, kako su izabrani narod?
Šta je jedino bilo zajedničko tom narodu? Preciznije. Šta ga je formiralo kao narod?
To što su povjerovali u Boga.
Koji Se Objavio.
I onda, zar je moralo biti posprdno Pontius Pilatusovo o Isusu kao Kralju Izraela? Nije to Isus iz Kuće Davida, krvno polažući pravo na titulu suverena. Nije to, čak, ni Isus Jevrej, kako on i jeste i nije bio istovremeno. Nije to ni Isus hrišćanin, jer je i Isa a.s. Da li, dakle, biblistički pogled na narod formira porijeklo (koje je svakako zajedničko homo sapiensu) ili kvalitet koji se postiže zaslugom?
https://youtu.be/pQTED_-ec8s
Odgovor na pitanje u zadnjoj rečenici bi moga bit i jedno i drugo istovremeno. Ali meni nekako više leži ovo drugo.
http://i.pinimg.com/originals/67/fc/f3/67fcf37c809a5860053407d1bf38ba2a.jpg
Da bi bilo jasno kako se ovo grana, ako je ikome uopšte bitno, ovdje je sjajan ulomak:
“U izdanju od 15. oktobra 1897. cionističkih novina Die Welt koje je Hertzl osnovao, objavljen je njegov esej pod nazivom “Maushel”, o Jevreju koji je bio anticionista. Fokus eseja je izmišljena osoba koju Hertzl naziva “Maushel”, što je u to vrijeme bio pogrdni naziv koji su antisemiti koristili da opišu Jevreje.
Maushel je jedan “prosti” religiozni Jevrej. Članak je napisan na nemačkom, dok je engleska verzija publikovana u drugoj cionističkoj publikaciji, The Maccabean. Ovo su neki od primjera na koji način je Hertzl prikazao Jevreje u tom eseju:
“Maushel je anticionista. Mi ga znamo dugo i dobro i uvijek smo bili zgroženi kada smo ga vidjeli.” Hertzl je bio još nesretniji i ožalošćeniji što mora priznati da Maushel zaista pripada “našem narodu”, iako nema “ni najmanje potrebe da se ponosimo tom činjenicom,” i sa žaljenjem konstatira da je to ishod “mješanja jedne niže klase ljudi sa našom nacijom u tamnom periodu naše historije.”
Hertzl dalje piše da “gađenje koje imamo prema njemu je povezano sa sažaljenjem. Pokušali smo objasniti njegovu jadnu i bednu pojavu. Rekli smo sebi da ga moramo tolerirati pošto je naša sveta dužnost da ga civiliziramo.” U želji da se odvoji od Jevreja koje Maushel zastupljuje, Hertzl piše: “On je užasan ali i do te mjere nerazdvojni saputnik Jevreja, da se jedan uvijek zamenjuje za drugog.”
Hertzl nastavlja sa njegovom očiglednom mržnjom i konstatuje da je Maushel “suprotnost ljudskog bića, nešto što je neizrecivo degradirano i svojeglavo… Maushel bijedno nastavlja sa njegovim prljavim poslovima, on je jedan bijedni prosjak.” Potom, tužno opravdavajući anti-Semitske napade na Jevreje, Hertzl izjavljuje: “Maushel je uvek bio razlog za napade na nas.” Drugim riječima, Jevreji, “pravi Jevreji” kao Hertzl su bili mete anti-Semita zbog te daleke, nesrodne osobe koji anti-Semiti brkaju sa Jevrejom.
Hertzl u nastavku piše:
“U očima antisemita Jevrej i Maushel su povezani; onda se pojavio Cionizam, i Jevrej i Maushel su se morali opredjeliti, i sada Maushel je učinio uslugu Jevrejima: on se razveo od unije pošto je on anticionista.”
Drugim riječima, Hertzl tvrdi da su jedini pravi Jevreji sekularni cionistički Jevreji. On potom povezuje anticionizam sa antisemitizmom: “Kada ljudi kažu da Jevreji ne podržavaju cionizam, odgovor je ne! Jevrej ne može biti anticionista, jedino je to Maushel.”
Ta retorika je vrlo uobičajena u današnjem Izraelu u kojem se prikazuje da su pravi Jevreji sekularni cionisti, a religiozni necionistički Jevreji se opisuju pogrdnim izrazima.
“To je u redu”, Hertzl nastavlja, “dajte da ga se otarasimo. To je prilika da se pročistimo tih ponižavajućih elemenata.”
Konfuzija oko Jevrejskog identiteta i tvrdnje da je Cionizam sastavni dio Jevrejskog identieta je vrlo uobičajena, i vrlo zabrinavajuća. Taj duboki nesporazum judaizma i cionizma se može pratiti unazad do osnivača cionizma, Theodora Hertzla.” (http://www.mintpressnews.com/anti-semitic-birth-of-zionism-history-israel-self-hating-jews/276238/)
Ako je zabrinjavajuće, i ovdje imamo mnogo malih samomrzećih hertzla.