Skica za moja življenja
Čovjek, o kojem je riječ, nije bio junak. Niti antijunak. Nisu ga smjestili u knjige. Nisu od njegove ćutnje napravili unutrašnji monolog na prekretnicama, niti su njegove dijaloge pojačali krajnjim idejama i načinili da budu ponavljani. Po pozorištima.
Čovjek, o kojem je riječ, rastao je, volio i gubio u neznanju svijeta o tome. Kakav je to čovjek o kojem niko ne zna dovoljno puno? Oko kojeg ne postoji zapitanost, čak ni ravnodušnost. Eto, tako. Čovjek, koji bi mogao biti otac. Ili samac. Humanitarac. Ili škrtac.
Da li je zaljubljen taj čovjek? Da li je u mržnji? Da li je njegova neprimjetnost pažljivo skrojena ili je slučajna? Ima li osobe koja bi drugačije opisala čovjeka, o kojem je riječ, i kakav bi to opis bio?
Da li bih mu ja obukla topli teški džemper svijetlih boja, dodala bradu i produžila svijetlosmedju kosu do ispod ušiju? Ili bih ga uvukla u tamnosivo odijelo modernog, užeg kroja, a sa njim i u ured od plestiglasa? Da li bi više odgovaralo da bude dirigent ili farmer?
Da li pati u trenutku od kojeg počinjem pisati o njemu i koliko je njegova patnja kreativna?
Namijenila sam toliko mnogo skica za čovjeka, o kojem je riječ. Gledam ga potentnog u šumi, isprobavam u bjekstvu. Namještam mu lijepu ženu iako ona misli da će se sada okrenuti onaj zgodni tip od prije par trenutaka, a ne ovaj slabašni arhivar. Stojim nad njim dok promatra svoj torzo i donosi pogrešne odluke ili primam njegov udarac i poljubac. Bacam prvi grumen na njegovoj sahrani i prva sam koja ga uzimam kao novorodjenče.
Ne znam šta ću sa ovim čovjekom, o kojem je riječ.
Neću o njemu pisati, neću mu davati krajnje osobine jer to traži uzbudljivo štivo.
Ostaviću sada vrijeme da me nadje bilo gdje. Da mi bilo koje ime da. Da me izvaja i ogrne svojim fetišima. Da me smjesti u bilo koje godine i na bilo koje mjesto. Da me izvadi iz misterije.
Da budem ona, o kojoj je riječ.
