Hrastovo zdanje osmjehnuto našom zorom, a potporne kosti pjevaju vremenom srećnih ptica.
Simfonija hrabrih očiju zaboravljenih kestenova mami treću violinu, uprkos gudalu što može biti
slomljeno i strunama koje zauvijek mogu vrištati nesmireno. Unutra, plačući smijehom, gladeći
drhtavo mirise i boje ozdravljenih žila, unutra molitva. Sivom mizantropu smišljeno sviknutom
upornim preletima pustinja, oaza se učini kao fatamorgana. Kvazimodo bez grbe zvonar nije, a
koliko iznenadnog i s mirisom obilne proljećne gozbe da je ispod zvona, taj Kvazimodo, u sirotoj
odori baš te, slučajne, voljene, slučajne, voljene ciganke. U letu svadbenog, tuđeg svadbenog,
nekada mu, nekada joj pade na skut uvojak cvijeta što zazivao je nečiju ruku, tvoju ruku moja
ljubavi. Dobrodošla gozbo, na svakoj mrlji ništavila tvoje zjenice omeđene divljom livadom.
(Co. poligraf&NOISe)
Unutra, plačući smijehom, gladeći drhtavo mirise i boje ozdravljenih žila, unutra molitva.
ova gore riječ nema predikata, radnje, ne može biti samostalna jer ovako nema smisla…
Unutra je često emocija koja baš ništa ne radi. Pravila zabranjuju da je takvu opišem ?
komentar je bio dobronamjeran izbrisi ga ako smeta, ne poznajem pravila poznajem osjecaj kad mi recenica visi u zraku.
A ja volim diskusije. Nikad brisanje!