Ural. U podnožju šator četrdesetogodišnjeg samca kojega su roditelji načinili odviše lijepim za
današnji izazaklonski svijet. Zato je on rođen u srednjovjekovnoj tajgi, ta pustara uvijek pusta je
isto. Ruske bajke kazivale su o nemuštim jezicima u glavama živahnih junaka što čuju životinje.
Nikakve, pa ni perzijske, nisu kazivale o pričanju vjetra. Tu, pod Uralom, dešavaju se vremenske
svađe, izljevi Ruže vjetrova. Poput svjetlosti iz svemira, neki vijekovima zakašnjeli vjetar zgarišta,
možda Gomorin, ili poroda, možda očekivanog konačnog Mesije, urla svoju tajnu izmještenu iz
ljudskog vremena. Stari mladić je odabrao mjesto skrivanja da nauči svijet. Otac mu je podario
poluukroćenog konja u čijoj je grivi, djevičanski za oči jahača, vjetar oslikao kako se priča o
Salomi i njenim velovima nikada nije desila jer je ona, najljepša, bila gubava prilika trpeći pogled
Jovanove glave koja je još pristajala na ramenima. Pod Uralom stari mladić traži Učitelja vjetra,
već vijekovima mu roditelji kriju da živućih prijatelja znanja nema. Ni roditelja više nema, dali mu
konja i klupko crvene vune da ih pronađe i ispiše do kraja u urušenju vremena: Sin je oca rodio.