I vas volim sudije.

Ovi suci ne padaju s nebesa poput žaba, ponekad. (Na moju veliku žalost) Oni su silni, uspravni i

ispravni, britki u mišljenju, u stavu, britki u postupku, činjenju. Oni ne šire ušima oko sebe lijepe

riječi. Oni režu bez mjerenja, oni sude u odsustvu osuđenog. Oni presuđuju, ali samo u vazduh,

jer vazduh može podnijeti sve.

Kada govore ružno, oni to čak ne uokviruju ni literarnom formom kako bismo bili u stanju uhvatiti

dašak njihovih mizantropičnih, nihilističkih, mrzilačkih emocija istkanih u tamnoj strani umjetnosti.

Oni govore ružno kao samo i isključivo ružno o samo i isključivo tim svakodnevnim ružnim

stvarima, pojavama, ljudima koje sami čine ružnima.

Tužan je ružni svijet koji ovi suci čine ružnim. To je ružan svijet ružne odbrane ružno pokolebanih

identiteta, ružan svijet ružne interpretacije vjerovanja, ružan svijet ružnog isticanja zabrana i

zabrana i zabrana i zabrana i zabrana i zabrana i zabrana…

Zabraniti, zaratiti, zabraniti, zaratiti, to je ružni svijet u kojem se kreću ovi suci.

Jednom sam se zaključala u sobu na punih 24 sata, bez vode i hrane. Jedino što sam činila u toj

 sobi u tih 24 sata je bilo govorenje lijepih riječi. Sebi, Bogu i ljudima, živim i umrlim, čije sam

prilike kraj sebe materijalizovala. Bilo mi je lijepo. Nisam se usudila pokušati to isto, al’ uz ružne

misli i riječi. Strah me je bilo zbog mojeg vjerovanja u Boga koji je ljubav.

 

Ono sam što oko sebe širim. Ono će mi biti što jesam.