Stari ljudi imaju debeo razlog što ne vole mobilne telefone. Nije da im se neda naučiti kako
upravljati tim uređajem, ta toliko su stvari u životu naučili, nije da sve funkcije mobitela ne mogu
popamtiti zbog pada koncentracije i kapaciteta kognicije. Oni mobilne telefone ne vole, a to je u
sferi emocionalne inteligencije i, indirektno, u sferi intuitivnog. Zašto baš starije osobe imaju
izrazito negativan stav spram ove spravice kada baš njima, zbog često narušenog zdravstvenog
stanja ili samoće, donosi blagodeti sigurnosti u brzu intervenciju, pravovremenu pomoć? Da li je
odgovor u ubrzanju njihovih života kojem ne mogu adekvatno odgovoriti ili je u pitanju nešto
sasvim prosto, nešto poput slobode? Da li je sloboda i tempo življenja u kojem se osjećamo baš
ugodno?
U Francuskoj, i ne samo u toj zemlji, postojala je grupa prosvećenih ali slobodnih mislilaca,
negdje tokom XIX vijeka, koji su smatrali, i takav stav javno artikulisali putem rasprava, pamfleta,
izdatih djela, da tehnološki i industrijski razvoj treba zadržati u tadašnjim okvirima. Jedan od njih
je bio i Žan Žak Ruso, koji je, kao posvećenik u humanističkim naukama, definisao, parafraziram,
da djecu treba pustiti slobodnom, haotičnom razvoju njihovog unutrašnjeg svijeta sve do
dvanaeste godine. Ruso je vjerovao da je na takav način djecu moguće zaštititi od opsjena
razvijenog, brzog svijeta, mnogo bržeg od te djece i njihovog prava na ugodan tempo življenja.
Svijetom su oduvijek vladale ideje, ali nikada nisu trajale kraće. Nekada roba razmijenjena
trampom, pa kupljena za opipljivo, svjetlucavo zlato, pa templari sa svojim izumom mjenice, do,
naposlijetku, novca, te puke, virtuelne ideje iza koje se danas kriju samo berzanski grafikoni. U
dvije sekunde cifre pozelene, pa pocrvene ili, da budem samilosna prema vama, suprotnim
redoslijedom. Danas je i roba ideja, kraće traje nego što je trajala u prošlosti. I hrana je danas
ideja. Uskoro će ideja postati i dijelovi tijela, djeca će postati ideja. Životinje i biljke su to odavno.
Ne znam kako da svom djetetu osiguram jedno, jedno od nekoliko najvažnijih… Kako da bude
slobodan čovjek?
Voljela bih da se vratim u gimnazijske dane kada smo prvi put učili o utopističkom društvenom
uređenju. U ono radi koliko možeš, uzmi koliko ti treba tada sam vjerovala.
Sloboda duha i sloboda uma su jednako proporcionalne…. sloboda prihvaćanja i sloboda davanja također… sve ovisi o horizontima…
Pružimo li sebi kao osobi priliku da upoznamo sve što postoji, vodeći pri tom računa da onaj ko se ugleda u nas dobro prati šta i kako radiš, doći ćemo do svog cilja…..
Dozvolimo li prvenstveno sebi slobodu, imat će je i naše dijete… otvorimo li sebi granice, otvorit ćemo je i djetetu…. poštujemo li svoj integritet, poštovat će i dijete svoje….
sve je u našim roditeljskim rukama…
Dozvolimo li djetetu da izrazi svoj interes, svoje želje, a mi budemo prisutni samo kao skretničari, dobit ćemo inteligentnu, svjesnu, savjesnu, razboritu, argumentiranu osobu… jer svako dijete je upravo to… osoba poput nas….
🙂
Da, sve stoji, ali…
ne pisah o tome.
Pisala sam o otetoj slobodi cijelom čovječanstvu.
Jedna od obaveza roditeljstva je da od svog djeteta načini (prije svega uzdajući se u model kojeg sam daje) ispunjenog, društveno uključenog i korisnog pojedinca. Kvaka je u tome što je društvo u koje integrišemo svoju djecu, sljedeće generacije, štetno po njihov humanistički razvoj u globalnim okvirima.
Argumentaciju imam, ali je preopsežna za ovakav način komunikacije:-)
sloboda pojedinca gradi slobodu čovječanstva… obratno ne ide… zato krenuh od sebe, sebe kao osobe i sebe kao roditelja..
a na karakter mog prvog komentara navelike je uticalo pitanje pri kraju tvog posta: “Ne znam kako da svom djetetu osiguram jedno, jedno od nekoliko najvažnijih… Kako da bude slobodan čovjek?”
Znam da je uticalo:-)
Ti si jedna od onih: “Djeluj lokalno, misli globalno.”. Takvima se divim.
Moj komentar:”http://rupa.blogger.ba/”
(izvini ako te vrijeđa postavljanje linka nisam imao namjeru nikakve vrste reklamiranja sebe, slobodno ga ukloni nakon čitanja komentara) Piis 🙂
Slažem se svim što se obje napisale.
Povući ću jednu paralelu, možda nije primjerena, ali to mi je prvo palo na pamet kao neki stav za očekivanja i strahove – ako si išla u arapske zemlje, pa se upustila u famoznu trgovinu sa njihovim svijetom, i naravno ako te to frustriralo kao i mene, možda negdje smjestiš moju poentu kao malu pomoć… mada i meni treba ista pomoć:)))
Ta trgovina meni kao turistu je bila neizbježna (suveniri-pokloni za drage ljude), osjećala sam se kao da sam pala s Marsa – nije ovo za mene. Pretjerana frustracija. Milion ljudi, milion proizvoda, milion cijena, svi te vuke, nude najbolji dil. Naravno, prvi put se uvijek zaletiš – kupiš nešto za vrtoglavu cijenu, da bi poslije shvatio da si se zajebao momački. Da, osjećam se levatom. I svaki put se već unaprijed osjećam levatom i prevarenom. Dok mi moj mudri suprug nije rekao trik – razgledaj, vidi šta ti se sviđa, i odmah ponudi onu cijenu koju zaista želiš i možeš prihvatiti… ono što je za tebe fer i realno. To jedini način da se ne osjećaš prevarenom i izgubljenom.
Možda sam fulala tvoju temu, ja je dijelom nađoh u ovoj pričici.
cuj ukradi koliko mozes, a uzmi sta ti zivot pruza 😀
@babba… sve je primjereno;-)
Vidiš, ja ima potpuno suprotna iskustva na Istoku kao neko koga je “proprao” Zapad, hahahaha. Išla sam u više navrata, sama, i uživala u cjenkanju. Shoppong, kojeg inače mrzim, tamo je dobio na smislu. Volim kada ljudi od svakodnevne stvari naprave vještinu. Tamo vlada prava mala umjetnost kupovine:-)
Tvoj osvrt je jako primjeren, jer otvara pitanje koliko nas je društvo na tlu Evrope pripremilo da se ugodno osjećamo bilo gdje, bez frustracije.
@ARhimED… Nešto nam se ne poklapaju stvarnosti:-)
imaš sposobnost da u jednom postu otvoriš toliko tema i pitanja, još u mom komentaru izvučeš još jedno:)))
generalno, ne volim šoping, obuzme me groznica što od želja što od mogućnosti, što od cijele gužve. ne bude mi dobro nikako:) jedino što volim kupovati i razgledati stvari tipa one u OBIju (kućni asesoar, alati, materijali i dijelovi, i sl.).
Ja sam više mislila na jedan odgovor na tvoje pitanje odnosa prema modernom životu, na cijelu frku, kako se izvući da se osjećaš što bolje.
Nije to sposobnost, to je nepreciznost;-) Posao me tjera da iznova i iznova budem provjereno precizna, a ovdje baš uživam u svim blagodetima te nepreciznosti.
Interesantno je da je tekst svakoga primarno asocirao na nešto drugo; graciasalavida na samorazvoj i razvoj potomaka, crnurupu na pokvaren bojler koji je izazvao poplavu, a on se boji vode (metafora na s*ebano društveno uređenje – vidjeti kod njega na bloggu), tebe na različito shvaćen pojam brzine života u zavisnosti od kulturološkoh razlika, ARhimEDa na hapanje (čitaj: krađu).
Tako da…
… tako da super:-)
Nije mene post asocir0, k0 kad ga nisam ni procit0 do sad :D, negol sam samo iznio preradjenu verziju ove ti zadnje recenice posta 😀
daleko od toga da ja blogeraju pristupam studiozno i siriozno 🙂
Oh, izvinite onda na gruboj uzurpaciji Vaše intimne mentalne slobode:-)
oprostite i vi na povrsinskom prelijetanju preko mukom napisanog vaseg clanka 😀
Hahahaha
Vi i Vašeg se piše s početnim velikim slovom. Neću Vam oprostiti toliku količinu nepoštovanja:-)
oprostite mi jos i na toj bahatosti pa smo kvit 😀
ih, pogledah ja profil da vijam sto si tolkachka cjepidlaka, kad ono novinarka, pih 😀
Uistinu pih! 🙂