Neću da hinjim da u pustinji tvojoj
gutam samo pijesak i podnosim vjetar,
glupe su uloge sirote i jadne
kad nudiš mi ulje krušaka i zrenja.
Vidjeh onaj kamen pa se namjerno spotakoh,
ne crtaš mi mape kad ja karte pravim,
prirode naše u crnom bunaru gore,
miljama duboko smjer je stari grumen krvi.
A baš bih da znam šta to ljubiš više:
vragove volje il’ anđele žedne duše?
Ja primim sva tvoja svjetla i tame,
haosom im mojim umiješam boje.
Čovječijim koracima u labirintu hodiš,
izvidnice unutrašnjeg sokola ti vidjeh.
Ja ću put tvojih sivih dina,
pijesak sisa strah samo spašenog čovjeka.
Karte pravim i pričam ti o Bogu
što je sebi majka, rob rađanja i smrti.
U pustinji tvojoj čisto vrelo s kojeg piješ,
kaza li ti tumač znakova do njega?
Drugom nisi pričao o bujanju šuma
bezobrazno gore, drsko u timnu,
ta uvreda Bogu i ljudima zavist,
pravdati im to, a sjedimo u mjestu?!
Čučanje će naše poroditi divove,
od nas stvoriti dobrovoljne robove.
Poput Boga što dovršenog najteže prima
jao tajnama pod prstima lučonoša.
nemam taj istančani osjećaj za poeziju (obično kada uhvatim nit, izgubim je u sljedećem stihu, pa mi treba tumač), ali svejedno te čitam i nađem za sebe nešto… ne zamjeri:)
Nije do tebe;-)
Možda će muzika i video pomoći.